Otkako pišem komentare za medije dvije stvari su se nekako prirodno nametnule kao imperativ - imati mišljenje o nekom pitanju i po mogućnosti komentirati zadnju vijest, dakle, nešto što je aktualno. Prva stvar se podrazumijeva, jer što bi te netko uopće čitao ako ne daš neki svoj kut gledanja o nekom problemu? To se računa kao neka tvoja "dodana vrijednost" sadržaju koji je, inače, svima poznat.
To, međutim, znači i svojevrsnu prisilu da se bude stalno "u tijeku". Danas nije problem doći do vijesti, niti to što netko želi "zaustaviti Reuters", već napraviti neku selekciju i probrati što ćeš od svega toga uopće čitati.
Zbog toga ljudi sve više grade neki svoj "oblak" u koji selektiraju informacije i izvore kojima će vjerovati, dok one druge informacije uopće ne konzultiraju. Otuda je, kao prirodna posljedica "preinformiranosti", nastao problem da se ljudi sve manje međusobno razumiju, jer žive u svojim paralelnim stvarnostima.
Ne samo da imamo različita mišljenja o nekim stvarima, već živimo u potpuno različitim svjetovima, raspolažemo s različitim "činjenicama". Svatko već ima svoj čvrsto formiran stav o bilo kojem pitanju i iluzija je vjerovati kako ga se može promijeniti. U svijetu u kojem je svatko na svoj način originalan, dodavati tome još jedno "smatranje" ne tvori nikakvu dodanu vrijednost.
To smo mogli vidjeti u slučaju Trumpa ili u slučaju korone, ili rata u Ukrajini. Svatko je već unaprijed imao formiran stav o ovim pitanjima i nitko nije mogao utjecati da se taj stav promijeni. Danas nema konvertita, jer živimo u vrijeme fanatika. Okružujemo se isključivo istomišljenicima. U svijetu "lajkova" svatko je već unaprijed "u pravu". Danas nitko nije u zabludi, već svi bolujemo od istine.
A kada smo svi u pravu i kada svi posjedujemo istinu, možemo biti sigurni kako živimo u svijetu univerzalne laži. Ako ne želimo biti u krivu glede takvog svijeta, onda je jedini način da izbjegnemo zabludu ne formirati stav, nemati svoje originalno mišljenje ama baš ni o jednom aktualnom pitanju. Vjerojatno zvuči kao apsurd, ali jedini način da odbijemo od sebe laž, jest da ne podlegnemo iskušenju formiranja stava.
Uostalom, nije li i inače najzdraviji stav u politici nemati stav ni oko čega? Politika je ionako svijet lijepo upakiranih laži, pa je bolje uopće ne gristi taj mamac. Ali, to ne prolazi u svijetu u kojem je prvi imperativ o svemu zauzeti neki stav. Nekad se govorilo kako je teško biti u pravu onda kada su svi u krivu. Danas se može reći kako je najteža stvar nemati stav ni o čemu, onda kada su svi u pravu i imaju neku svoju istinu.
Drugi je imperativ jurnjava za aktualnostima, imperativ zadnje vijesti. Naravno, uvijek se nekako ispostavi kako je zadnja vijest u biti samo zadnja u nizu laži. Čitate novine i naiđete na neku bombastičnu vijest. Zaintrigira vas, obavite svoje malo google-istraživanje i ubrzo utvrdite kako se radi o poluistini ili potpunoj dezinformaciji. Malo se naljutite, ali ubrzo vam pažnju privuče sljedeća vijest i već ste zaboravili prethodnu laž.
Činjenice postaju sve manje bitne, emotivno uzbuđenje bombastičnim vijestima uzima primat, i ubrzo se naviknemo slobodno plutati u oceanu laži. Neke od tih laži, doduše, traju duže od drugih, ali nakon što nestanu s naslovnica, sve gotovo trenutno padaju u zaborav. Uzmimo za primjer pandemiju korone. Nije lako preko noći izgraditi globalni sustav totalitarne kontrole stanovništva, pa je to uzelo nešto više vremena.
Moram priznati kako sam vjerovao da će tema korone još neko vrijeme nakon ukidanja mjera biti aktualna. Politike mjera oko korone bile su toliko apsurdne, štetne i dugoročno razarajuće za društvo, da sam bio uvjeren kako ćemo još dugo o tome voditi javnu polemiku. Međutim, taman kad se racionalna rasprava o posljedicama tih mjera učinila mogućom, Putin je objavio svoj rat i više nikog nije bilo briga što su nam radili protekla dva ljeta.
Svi su pronašli svoje uzbuđenje s novom temom i tko bi sad ljudima kvario raspoloženje pitanjima o tome što se dogodilo s onom prethodnom viješću? Nakon korone uslijedila je kolektivna amnezija. Nema veze što ne možeš podići ruku ili što te strefio šlog, sad se bavimo nečim drugim.
Razum nema šanse pored emocija. Diktatura posljednje vijesti neće biti svrgnuta sve dok nas ne sustignu njene posljedice. Kada stvarna patnja postane nepodnošljiva, ljudi će se sjetiti kako su sve prethodne vijesti bile samo proizvod iste bešćutne tvornice laži.
