U prastarim knjigama piše da je Atena jedno vrijeme bila glavni grad panhelenskog saveza, središte grčke kulture, umjetnosti, duhovnosti i mjesto rođenja demokracije. U njezinim njedrima začeta je veličanstvena ideja o jednakopravnosti svih ljudi. Tragovi helenske kulture idu duboko - u četiri tisuće godina prije Krista.
Na izvorištu civilizacijskih vrijednosti neprestano su se događali ratni sukobi. Vladar jednog polisa mrzio je drugog. Jedno pleme bilo je protiv onog susjednog, najčešće bogatijeg i uspješnijeg. Tako je bilo i u drugim sredinama. Kada je to tako, čovjeku se nameće pitanje zašto su ljudi takvi, zašto se ne podnose, zašto se mrze, i na koncu, što je najbolnije, zašto ratuju? Zar odrasli i razumni ljudi nisu u stanju snagom duha i intelekta nadići nesporazume i riješiti ih na primjeren, civiliziran način? Zar nisu u stanju shvatiti da svaki ratni sukob odnosi živote nedužnih, nevinih i nemoćnih ljudi i toj pošasti jednom zauvijek kazati “stop”.
U našim međusobnim odnosima toga više neće biti. Realnost je na drugoj strani. Mržnja caruje u svim sferama društvenog života.
Svi smo mi nijemi promatrači tog fenomena i pokušavamo ga spoznati, razumjeti i objasniti izvana. To vrijedi i za mene. Zato ću o tom fenomenu govoriti kao nijemi promatrač koji mnogo toga ne shvaća. Za vrijeme studija i vježbeništva, pripremajući se za uzvišeni poziv branitelja, moju pozornost zaokupljala je neuropsihijatrija, kao mistična znanstvena disciplina. I danas kada mi se pruži prilika zavirim u stare knjige, i one nove koje pišu sveučilišni profesori Miro Jakovljević, Dragan Babić, Miro Klarić, Helena Škobić.
U njihovim znanstvenim radovima pokušavam naći odgovor na pitanje vide li oni koji mrze i preziru stanje svoje duše - iznutra.
Razmišljajući o ljudima koji mrze čini mi se da u suštini njihove duše vlada čežnja za ostvarenjem onog što je za njih neostvarivo, da ih nemogućnost ispunjenja poriva i ambicija negdje odvuče i protiv nekog tjera. U knjigama autora čija sam imena naveo piše da su mrzitelji, najčešće, ljudi s kompleksom manje vrijednosti. Možda to i nije posve točna definicija. Osobno se s njom, u svemu, ne mogu složiti.
Jer, zašto bi netko tko je manje lijep mrzio onog čijoj se ljepoti okolina divi, zašto bi netko tko je rastom nizak mrzio nekog tko je samo centimetar viši, zašto bi netko tko je manje uspješan mrzio onog tko je u domeni svog umjetničkog ili sportskog svijeta postigao bolje rezultate. Pitanja su ozbiljna i složena. Ja na njih nemam pravi, znanstveni odgovor. Ipak, rekao bih da je riječ o ljudima s kompleksom nemogućnosti ocjenjivanja vlastite vrijednosti. Uzrok svog neuspjeha mrzitelj nije sposoban vidjeti u samom sebi. U njegovoj podsvijesti vlada osjećaj koji ga ne tjera prema određenom čovjeku kao takvom, već prema onom što taj čovjek u vanjskom svijetu predstavlja. Prema poimanju mrzitelja, uspješan čovjek prepreka je na putu ostvarenja njegovih ambicija. Ljudima u čijoj se duši nastani mržnja nije lako.
Onako kako zaljubljen čovjek pati za ljubljenom osobom tako i mrzitelj čezne za objektom svoje mržnje. Kada stvari dođu na tu razinu teško je reći kome je teže. Mrzitelju koji se iznutra izjeda, koji je pored zdravog vida slijep i dobrog sluha gluh, ili njegovoj žrtvi koja nevina i nedužna izvana mora trpjeti ono što joj je učinjeno. To je život naš svagdašnji. Nitko kraj životnog vijeka nije u miru dočekao.
Slavni crnogorski pjesnik Petar II. Petrović Njegoš, mudar i uman čovjek, davno je pjevao:
“Čašu meda još niko ne popi,
što je čašom žuči ne zagorča,
čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju”.
Postoji samo jedna mržnja i nema razlike između osobne i one druge - kolektivne. Onaj tko prezire pojedinca on će vrlo brzo i lako podleći fenomenu kolektivne mržnje. Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća najbolji je primjer. Zar se toliko puta nismo upitali što se dogodilo sa susjedom, poznanikom i prijateljem koji se pokazao onakvim kakvog ga nismo znali. Privlačnost kolektivne mržnje puno je opasnija od one osobne. Na sreću, postoje mjesta koja slave mir i ljubav među ljudima cijelog svijeta.
Prije nekoliko dana bio sam u Međugorju na koncertu Zagrebačke filharmonije i Inve Mule, slavne operne dive. Očekujući početak koncerta predahnuo sam na klupi vanjskog oltara crkve sv. Jakova. Ispred mene je mnoštvo svijeta. Moli se na svim jezicima. Izvanzemaljski mir i tišina zagrlili su svetište.
U mislima sam vratio sjećanje na 1996. godinu, na koncert Joséa Carrerasa, jednog od najvećih tenora svijeta, na dirigenta Vjekoslava Šuteja, na začetke dragog prijateljstva, Mostarskog proljeća - i prvih Dana Matice hrvatske. Nakon veličanstvenog koncerta u kojemu je sudjelovalo 12 zborova, sa svih strana svijeta, maestru je došao čestitati dr. Franjo Tuđman. U jednom času predsjednik upita:
“Dobro, maestro, a zašto mi u Zagrebu ne organiziramo ovakav koncert”.
“Bilo bi lijepo, gospodine predsjedniče, ali za ovakve stvari mi u Zagrebu nemamo ljude. Hercegovina je ovo”, u času mu odgovori slavni maestro. Nasta smijeh i srdačan zagrljaj.
Dvanaest godina poslije (7. kolovoza 2008. godine) na istom mjestu koncert je održao Andrea Bocelli, najpopularniji tenor današnjice. Češkim nacionalnim simfonijskim orkestrom i Zborom opere Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita dirigirao je Marcello Rota. Vijest o ovom glazbenom spektaklu odjeknula je cijelim svijetom. Ništa manje od koncerta Joséa Carrerasa.
I evo, osam godina poslije (12. srpnja 2016. godine) na istom mjestu koncert pod nazivom “Majko Mira, moli za nas” održala je Inva Mula, jedna od najvećih opernih zvijezda ovog svijeta i ovog vremena. U veličanstvenom ozračju dvorane “Sveti Otac Ivan Pavao II.” dvije tisuće ljudi uživale su u neviđenom glazbenom spektaklu. Marinko Šakota, silno zaslužni župnik, radovao se, radovao se kao nikada do sada.
Imao sam sreću uživati u međugorskim koncertima Joséa Carrerasa, Andree Bocellija i Inve Mule. Dok se s koncerta Inve Mule publika tiho razilazila zastao sam i vratio sjećanja na godine odrastanja. Na mjestu gdje danas pjevaju José Carreras, Andrea Bocelli i Inva Mula, ne tako davno radili su obespravljeni ljudi, čuvali male posjede, na njima tražili komad kruha i molili svetoga Jakova, zaštitnika župe, da im trud i muku ne unište suša i krupa. Eto, na tom posvećenom mjestu danas se odvijaju veličanstveni glazbeni događaji.
Međugorje je čudo u nastajanju i trajanju. Svetište je davno prošlo godine punoljetnosti i religijske zrelosti. Nisu mu potrebni administratori, upravitelji ni visoki predstavnici. Nitko ga neće bolje čuvati i s njim upraviti od male braće - od hercegovačkih svećenika franjevačkog reda. •
