Ante Kostelić, kao i njegova djeca Janica i Ivica, simboli su nove Hrvatske. Poput Tuđmana, Domovinskog rata, Ante Gotovina i branitelja, Gorana Ivaniševića, Dražena Petrovića i košarkaša, Ćire Blaževića i nogometaša, rukometaša i kao najsvježijeg Mate Rimca. Naizgled, i nije to mnogo simbola, no zajedničko im je da su nezaboravni stoga što su nam pružili mnogo ponosa i zadovoljstva, i to u pravilu kada je Hrvatska, kao mlada država, prolazila teške trenutke.
Te iste teške trenutke sada prolazi Ante Kostelić, popularni Gips. Kada je objavljeno da je s 82 godine završio svoju trenersku karijeru i otišao u mirovinu, javnost ga je pozdravila i zaželjela mu sreću u umirovljeničkim danima koje je zaslužio. No ubrzo se ispostavilo da nije ni pomišljao povući se, umiroviti se, riješiti se treniranja i skijanja. Jasno, jer Vikinzi i Spartanci nikad ne odlaze u mirovinu, nego zdravi ili bolesni, svejedno, odrađuju svoje poslanje do kraja. Ispostavilo se da je Kostelić zapravo odbačen kao tehnološki višak i da više nije potreban. Kazali su da godine čine svoje pa da mu se, eto, s očima punih suza, ali moraju zahvaliti. Da je stari Ante odbačen, vidjelo se iz riječi njegova sina Ivice, koji je kazao da je njegov otac sada bolji trener nego prije 20 godina i da je za njega još bilo mjesta u skijaškom životu Hrvatske.
Pa, vjerojatno, da su tako željeli, mogli su mu dati neko časno, savjetničko mjesto i tako legendi, koja očito ne zna što je to ništa ne raditi, ostaviti trunku zasluženoga dostojanstva. Kaže jedan njegov znanac, a jednako aktivan vršnjak, da Ante, istina, ima težak karakter, no isti je imao i onda kada su njegova djeca godinama žarila i palila i donosila Hrvatskoj olimpijske i medalje sa svjetskih prvenstava. I onda su Ante i njegov težak karakter, a to težak odnosi se na činjenicu da je uvijek bio izravan i nikad diplomat, smetali, ali ta ga je izvanserijska izvrsnost statusno zadržavala u vrhu hrvatske i svjetske skijaške organizacije. Sada kada više medalja nema, taj jal došao je na naplatu. Kako to u nas već biva, sada je mnogo društvenih higijeničara koji se naslađuju prigodom da se obruše na Antu Kostelića. Iskarikirali su njegovu tvrdnju o mirovini od 2500 kuna pa mu sad drže lekcije da je trebao više uplaćivati u mirovinski, da sigurno ima novca u Monaku, da su ga dobro plaćali, uopće ne shvaćajući da starom Kosteliću nije žao zbog novca, nego zbog gubitka onoga što se novcem ne može mjeriti, a to je da si – potreban.
No u svemu prosječni ljudi karakter iznadprosječnih nikad neće biti u stanju razumjeti, jer oni sve mjere prema svojim niskim aršinima i pobudama. Sprdati se, dakle, sada s patnjama Ante Kostelića jest neotesano, neodgojeno, primitivno i nisko. Sprdati se s njim mogu samo jadnici koji su cijelog života bili zakinuti za onaj osjećaj ponosa i plemenitosti nacionalnog zajedništva u trenucima kada se “crven, bijeli, plavi”, barjak pravi, vijorio na pobjedničkom tronu svjetskih skijališta. Kostelić nas je zadužio jer je ni iz čega cijelu naciju uveo u jedan potpuno nov i nama neprirodan sport i predao nam poruku da se s predanošću može ostvariti baš sve. Takve ljude trebamo poštovati, jer oni su naši stvarni, a ne filmski Jedi vitezovi.
Upravo to da su Kostelići postali primjer koji ohrabruje sve one koji misle da su mali, slabi, siromašni i osuđeni na neuspjeh jer su rođeni u maloj državi koja je vjekovima šibana sa svih strana jest razlog što ih se napada. A napadaju ih oni za koje nije čuo nitko nikada dalje od nekoliko kilometara od Hrvatske. I koji samo u svojim mokrim snovima vide sebe i svoju važnost na svjetskom tronu. No ne sprdaju se oni samo s Hrvatima, pogotovu onima koji su postali nacionalni simbol, sprdaju se sa svima uspješnima. Njima je i Bill Gates dobar lik za sprdanje. Za njega i takve s podsmijehom će se reći da su “uspjeli preko noći”. To je klasično pojednostavljivanje i neznanje. Gatesu i takvima trebalo je u pravilu desetak godina teškog i predanog rada i odricanja za uspjeh “preko noći”.
Kostelićima je trebalo 15 godina teškog i nezamislivog odricanja i napora da bi uspjeli. Pa opće je, valjda, poznata ona nevjerojatna priča o godinama provedenim pod šatorom na Sljemenu i austrijskim ledenjacima, o špeku i luku, trčanju po škrapama na Mljetu, treniranju i samo treniranju. I sve to u kroničnoj financijskoj neimaštini, prevrnutih džepova. I što su se u svijetu više divili Kostelićima, to se veći jal nakupljao u glavama iskompleksiranih društvenih zagađivača i ostalih sitnih duša. I mogu oni sada sami sebi i u svom uskom krugu rugalica biti važni jer, eto, napokon mogu cipelariti jednog Kostelića, no oni nikad neće doživjeti da im se ovdje iskreno dive. Jer kako god nezgodan i teškog karaktera bio, ovaj narod ipak nepogrešivo prepozna i cijeni tek one koji su to zaslužili, svojom žrtvom, odanošću i superiornošću. Kao naš stari Viking.
