Početak kolovoza tradicionalno je vrijeme pojačanih nacionalnih tenzija i retorike na relaciji Zagreb - Beograd, a u koju se redovito uključi Banja Luka te ponekad Sarajevo i Mostar.
Hrvati obilježavaju godišnjicu akcije "Oluja" i konačnog oslobađanja cijelog državnog teritorija u Domovinskom ratu, dok Srbi u tom događaju vide nacionalnu tragediju, optužujući Hrvatsku vojsku za protjerivanje njihovih sunarodnjaka iz samoproglašenog RSK. Teško je očekivati da se ovaj pogled na bližu povijest približi i da dva naroda, barem većina njihovih pripadnika, isto doživljavaju "Oluju".
Kao i obično, ta obljetnica dobro dođe političarima za slanje i nekih poruka bitnih za sadašnjost i budućnost ovih prostora. Tako će i ono što nazivaju "sjećanjem na srpske žrtve Oluje" politički vrh Srbije i RS-a zajednički obilježiti u Prijedoru te isti dan u Banjoj Luci održati zajedničku sjednicu dviju vlada i pomalo zaboravljeno Vijeće za provedbu sporazuma o specijalnim/paralelnim vezama Srbije i RS-a. Ne treba biti posebno politički upućen za pretpostaviti kakve će poruke Milorad Dodik i Aleksandar Vučić uputiti 4. kolovoza. Pozivi na nacionalno jedinstvo, paralele između Jasenovca i Oluje, prigovori Zapadu za nepravedan odnos prema Srbima... uobičajeni su retorički sadržaji ovakvih skupova. A upute se i otrovne strijele prema aktualnom čelništvu Hrvatske.
Dobro je što to međunacionalno podizanje tenzija između dvaju naroda traje relativno kratko i što se stvari brzo vrate u kakvu-takvu normalu. S prvog sljedećeg susreta dužnosnika iz dvaju naroda sigurno će stići pomirljivije poruke. Tako je bilo i nakon nedavnog susreta Ane Brnabić i Andreja Plenkovića u Subotici, kada su razgovarali o unaprjeđenju odnosa dviju zemalja. Kao i prošlotjednog razgovora Zorana Milanovića i Milorada Dodika. Da nije bilo kontroverzi oko načina Dodikova dolaska na Hvar, i taj bi susret ostao zabilježen kao jedan u nizu onih na kojima se nastoje konstruktivno razmijeniti stavovi.
Ono što u cijeloj priči oko 4. kolovoza može zabrinjavati su neizgovorene poruke koje šalju Srbi "s obiju strana granice". Samo mjesto održavanja događaja je problematično jer je Prijedor simbol ratnog stradanja Bošnjaka i Hrvata u zapadnoj Bosni. Očito se na neki način negativan imidž Prijedora želi anulirati srpskim stradanjem i vezivanjem "zločina" iz Oluje uz taj grad.
Politički je još značajnija odluka da se istog dana kad se obilježava Oluju, Dodik i Vučić odluče za zajedničku sjednicu vlada Srbije i RS-a te da ožive paralelne odnose. I na jedno i na drugo Beograd i Banja Luka imaju pravo, ali teško se oteti dojmu da tajming nije slučajan.
Dok Hrvatska održava zajedničke sjednice s Vijećem ministara BiH i nastoji jačati odnose s državom BiH, Srbija očito bira drugačiji pristup. Deklarativno korektne odnose s državom BiH podređuje suštinskom jačanju odnosa s entitetom RS. Jasno je da Dodiku treba zagrljaj regionalno jakog zaštitnika, što vidi u službenom Beogradu. S druge strane, Vučić izvlačenjem specijalnih odnosa s RS-om i zajedničkom sjednicom dviju vlada pokazuje susjedima, ali i Zapadu, da i o RS-u moraju voditi računa kada s njim pregovaraju o statusu Kosova. Nije tu riječ o izravnoj trgovini teritorijem, ali jest Vučićeva poruka međunarodnoj zajednici s kojim džokerom u rukavu ulazi u partiju pokera oko Kosova.
Hrvatska i Srbija, Hrvati i Srbi, sigurno neće isto gledati na prošlost, ali u sadašnjosti moraju razgovarati radi bolje budućnosti. I nije problem u različitom obilježavanju Oluje, ali može biti u jednostranoj političkoj kombinatorici koja uključuje prostor na kojem žive oba naroda. •
