Na jučerašnji dan, 18. travnja 1904. godine, u Drinovcima se rodio hrvatski književnik Stanislav Šimić. Pet i pol godina mlađi brat Antuna Branka Šimića rodio se prije 120 godina (umro je u Zagrebu 7. prosinca 1960. godine), a njegovo djelo aktualno je i danas. Njegov životopis svojevrsna je paradigma povijesti Hrvata u Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, NDH i komunističkoj Jugi.
Rođen je u uglednoj i bogatoj drinovačkoj obitelji Martina i Vide Šimić (rođene Tomas). Četverogodišnju osnovnu školu završio je u Drinovcima kao najbolji učenik. U rujnu 1915. pošao je kao vanjski đak u prvi razred Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu, a višu gimnaziju polazio je u Mostaru (1919. – 1923.). Još kao 16-godišnjak (1920.) odlučio se na životnu vjernost književnosti. U siječnju 1923. stigao je u Zagreb te nudio urednicima pjesme, a pokušao je položiti osmi razred gimnazije. Jedno vrijeme boravio je u Beogradu, odakle se razočaran vratio u Mostar. Početkom ljeta 1923. u Zagrebu je položio maturu te uspostavio suradnju s novopokrenutim časopisom "Orkan". Još u ranoj mladosti upoznao je Tina Ujevića i drugovao s njim. Godine 1931. pokrenuo je književni časopis "Slobodni spisi Stanislava Šimića" u vlastitoj nakladi.
Zajedno s Lukom Perkovićem bio je urednik Savremenika (1936. – 1938.), u kojem je tiskao prve pjesme (1923.). Objavio je zbirke pjesama "Čitanka za sve društvene razrede" (1939.) te "Gnjev i pjev" (1956.). U Hrvatskoj enciklopediji stoji da njegove pjesme odlikuje izbjegavanje traženja ljepote, elegičnoga, sentimentalnoga, satiričan odnos prema društvenim zbivanjima građanske svagdašnjice te sarkastična osuda nasilja i ratnih stradanja te se nastavlja: "Šimić je, nasljedujući svoje uzore, produbio neke satirične značajke lirike J. Polića Kamova, matoševske kalambure i igre riječima, poetiku svojega brata Antuna Branka, a pošao je i tragom ujevićevske urbane kakofonije. Šimićeva poetika nasljeduje i lijevo, političko krilo njemačkog ekspresionizma i njegov nastavak, pjesništvo tzv. nove stvarnosti (B. Brecht, E. Kästner, W. Mehring). Ostao je zapamćen ponajviše po kritičkim i esejističkim radovima (knjige 'Dalekozor duha' 1937. i 'Jezik i pjesnik' 1955.), kojima se izdvojio iz središnjega toka hrvatske međuratne književne kritike. Polazeći od jezika kao temelja i svrhe književnog djela, teorijski se oslanjao na esejistiku svojega brata, kao i na kritičko djelo K. Krausa, a stilski je nasljedovao F. Kurelca i A. Starčevića, pa su njegovi kritičarski (gotovo uvijek polemični) istupi često obilježeni tvrdokornim jezičnim čistunstvom ili, pak, nesnošljivošću prema svojim suvremenicima. Posebno je bio nepomirljiv prema M. Krleži, što je do izražaja došlo u knjizi 'Krleža kao kritik' 1933., u kojoj je, koristeći se metodom kritičke raščlambe Krležinih eseja, negirao njegovu popularnost i stvaralačko djelovanje, osobito mu zamjerajući bujnu slikovitu asocijativnost. Bavio se i prevođenjem: s njemačkoga je prevodio E. Kästnera, H. Manna, B. Brechta, R. M. Rilkea, H. Heinea, G. Benna, a s engleskoga J. Joycea, E. Hemingwaya i druge."
Početkom 40-ih godina grdno se zamjerio Nijemcima, a kasnije i – partizanima. Život mu je spasio partizanski zapovjednik Ante Tuna Ramljak (iz Posušja) odvevši ga u bolnicu. Izbačen je iz Društva hrvatskih književnika 1945. godine. Od 1941. do 1950. nije mu bilo dopušteno objavljivanje kritičarskih tekstova, a 1951. dopušteno mu je samo pisanje o svjetskoj književnosti, sljedeće godine i o hrvatskoj.
Na Trećem kongresu književnika Jugoslavije 1952. u Ljubljani napao je Krležin "demagoški referat" te ponovno doveo sebe u velike nevolje. Komunistička partija mu je zabranila suradnju u listovima i časopisima od 1952. do 1953. godine. Krleža mu nikada nije oprostio. Kad je nakon 30-ak godina Veselko Tenžera napisao nešto negativno o Krleži, upitao je odakle je taj Tenžera. Kad su mu rekli da je iz Konjica (a Tenžera je rođen u Rami-Prozoru), Krleža je kazao:
- Opet ti Hercegovci!
Poslije su Milan Ivkošić i Zdenko Ćosić zajedničkoj knjizi svojih kolumni dali naslov "Opet ti Hercegovci". Stanislav je 30-ak godina vodio tešku borbu za spas rukopisa svoga brata Antuna Branka. Posljednje dvije-tri godine života posvetio je priređivanju bratovih sabranih djela i tako dao posebno dragocjen doprinos hrvatskoj književnosti. Stanislav je kao kritičar bio jako satiričan, a u društvu vrlo duhovit. Posebno su bila duhovita njegova nadmudrivanja s Tinom Ujevićem. Tako je u jednoj gostionici došlo do duhovitih nadmudrivanja između Tina i nešto rastom nižeg Stanislava. Tin se okomi na njega:
- Prestani, mali, vidiš da sam viši od tebe za čitavu glavu!
- Da, za čitavu, ali praznu - uzvrati Stanislav.
- Zašuti više ili ću te strpati u svoj mali džep - nastavi Tin.
- Pa ćeš onda imati više u džepu nego u glavi - zaključi ironično Stanislav.
Popili su još po jednu i nastavili o aktualnim društvenim (ne)prilikama. U Antologiji hrvatskog aforizma, što ju je priredio Mladen Vuković, Stanislav Šimić zastupljen je s 32 aforizma. Jedan od njegovih aforizama glasi: "Više ljudi više ne zna". I danas je aktualan njegov aforizam: "U nas je banalnost najsigurnije i najbrže sredstvo iz nepoznatosti do popularnosti". •
