Dok je bio zastupnik u Europskom parlamentu, Andreju Plenkoviću je, uz pomoć drugih hrvatskih zastupnika, trebalo manje od devet mjeseci da u jedan dokument Europskog parlamenta ubaci rečenice koje naglašavaju ravnopravnost triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. U Vijeću Europske unije, gdje sjede predstavnici nacionalnih vlada i gdje se traži konsenzus svih 27 država članica, što znači da su stvari politički puno ozbiljnije nego u parlaonici zvanoj parlament, to nije išlo ni približno brzo. Trebalo je više od pet godina da Hrvatska s Plenkovićem kao premijerom uspije u jedan važan dokument Vijeća Europske unije ubaciti ravnopravnost konstitutivnih naroda u BiH. Što samo ilustrira da se brda u Bruxellesu ne pomiču tako lako, niti sama od sebe. Ali u ponedjeljak, kad je Plenkovićeva diplomacija konačno u tome uspjela, uspjeh je postignut ne u bilo kakvom dokumentu, nego u ključnom, barem po nazivu: Strateški kompas Europske unije.
To je dokument koji će biti temelj za jačanje sigurnosne i obrambene politike Europske unije do 2030. godine. Dokument koji zadire dugoročnije i dublje u sva pitanja važna za sigurnost Europe, ne samo Unije, nego i Unijina susjedstva, i zato tih nekoliko rečenica i o BiH. Ravnopravnost konstitutivnih naroda, koja je Hrvatima važna jer je ta njihova ravnopravnost narušena, zapisana je kao nešto o čemu EU najavljuje da će brinuti u svojoj politici prema BiH. Koliko EU izvana to može, ali brinuti još dugo godina. To je za Hrvatsku, i za Hrvate u BiH, svakako dobra vijest. Vijest koja ne rješava sve probleme kao čarobni štapić, ali dobra vijest. Problem je, međutim, što je možda već prekasno. I što je unutar BiH sve postalo preradikalno.
Pregovori o reformi izbornog zakonodavstva, koja bi zajamčila Hrvatima da im Bošnjaci više neće moći birati njihove predstavnike od člana Predsjedništva BiH do nižih razina, opet su došli do vrhunca pokušaja da budu uspješno okončani - i opet su se raspali bez mogućnosti za dogovor. Nakon Neuma, ovaj vikend u Sarajevu bio je druga velika propuštena prilika i pitanje je koliko takvih prilika više uopće može biti organizirano. A ovo je izborna godina, već je i proljeće, vremena za promjenu izbornog zakonodavstva sve je manje. Napetosti sada samo rastu i rastu. U tome se krije opasnost i za Hrvate u BiH, i za Hrvatsku koja kao punopravna članica EU i NATO-a, stalno ulaže taj adut, ali nema takvih aduta beskonačno puno.
Stalno Hrvatska u raspravama u EU i NATO-u, koje se dotiču Bosne i Hercegovine, ulaže adut kojim ne dopušta da se zanemari ravnopravnost Hrvata kao najmalobrojnijeg od triju konstitutivnih naroda. Da se ta konstitutivnost ne utopi u građanskom modelu, kao što neki drugi europski saveznici i partneri Hrvatske misle da bi se trebala utopiti. Ali ni Hrvatska to ne može činiti bezbolno, bez rizika, jer postoji realna opasnost da joj se, dok zagovara takvu politiku i prekida nečiju igru takvim svojim adutima, može dogoditi da joj se izmakne tepih pod nogama. Da percepcija države članice koja nastupa konstruktivno i koja je dio rješenja za BiH preko noći bude promijenjena u percepciju države koja je, zapravo, dio problema. Na to hrvatska Vlada, predsjednik Republike i diplomacija trebaju posebno paziti. Predsjednika vjerojatno baš briga, ali Vladu vjerojatno nije, jer nastupa odgovornije. Ne zato što se nekome želi pretjerano svidjeti u Bruxellesu, nego zato što želi postići rezultat. Koji se ne postiže kontraproduktivnim radikalizmom.
Opasnost izmicanja tepiha pod hrvatskim nogama već se nazire i u raspravama u Europskom parlamentu, koje su, za razliku od rasprava u Vijeću Europske unije, javne. Nekoliko je detalja na kojima treba paziti da percepcija Hrvata u BiH ne postane negativna, ali možda najvažniji je šurovanje s Miloradom Dodikom i Republikom Srpskom. Dragan Čović možda se dobro obranio od prozivki nekih europarlamentaraca (čak i iz redova HDZ-ove obitelji europskih pučana) zbog njegove suradnje s Dodikom, ali činjenica je da mnogi, pa i u Hrvatskoj, a pogotovo u ostatku EU, ne vide nikakav smisao takve suradnje. U raspravama u EU sve se češće događa da većina sudionika vidi Dodikov separatizam kao najveći problem, a Hrvati o Dodiku šute i pričaju samo o sarajevskom unitarizmu. Taj je raskorak opasan, ako se učvrsti i potraje. Percepcija Hrvatske kao države koja, izravno ili posredno, štiti separatističke interese Republike Srpske ne može biti poželjna. To možda ima smisla kao taktika, ali ne kao strategija.
