Vremena su nekako sve ćudljivija. Saniraju se posljedice proljetnog mraza, prezimio se i početak svibnja, a svi bi u “banju”. To jest, u što skorije ljeto i ljetne odmore. A tko šiša jesensku berbu i zimnicu. Izmiješali su se kalendari, rokovnici, termini i planeri pa se u travnju čuo i razgovor ugodni između Muje i Hase:
- Kada ove godine pada 1. maja? – upita Haso.
- Po mojoj računici, negdje petog-šestog – sračuna Mujo.
No, 1. svibnja morali su ipak slaviti 2. i 3. svibnja. Tako je s mnogo toga u državi dvaju entiteta i triju etniciteta. Jedan, dva i tri u BiH često idu na preskok pa se spotaknu, pogotovo ako se svako malo, a ni za što posebno, podmeću noge, klipovi, ali i nagazne mine. BiH je u svojevrsnom geostrateškom minskom polju pa bi tu trebalo puno više opreza i s unutarnje i vanjske strane. A oprez je majka i političke mudrosti. Na prostoru BiH sijeku se silne silnice svjetskih sila pa ne može ništa na silu. BiH u toj geografiji i geometriji može funkcionirati samo kao rezultanta tih vektora. Svatko ima nekoga koga nema, a ta životna istina posebno se zrcali na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Pa se ni jedan od partnera u BiH ne bi smio ponašati po logici stihova turbo-folk hita: “Što će meni vjenčanje i žena kad s tuđom živim bez problema!”
Bh. Hrvati u posebno su delikatnom položaju. Politički predstavnici najmalobrojnijeg, ali ne i najnevažnijeg, naroda u BiH moraju ustrajati u ostvarivanju jednakopravnosti naroda, slijediti politički nauk svojih predšasnika. Frano Supilo umro je prije gotovo sto godina, ali mu neke rečenice i danas silno odjekuju, kao ova na primjer:
“U politici postoje dvije metode: skršit ćeš me, ali me nećeš saviti i savit ćeš me, ali me nećeš skršiti!” Hrvatske stranke u BiH trebala bi znati da je bh. Hrvate u BiH teže i saviti i skršiti ako su ujedinjeni u ideji i izvedbi. Stranke članice Hrvatskog narodnog sabora imaju posebnu odgovornost kako bi na lokalnim izborima djelovale i globalno. Ako na lokalnim izborima ne iziđu pobjednički zajedno, ostat će razjedinjeni gubitnici u nizu općina u kojima na domaćem terenu mogu osvojiti sva tri boda i uz najlošije suđenje, nedosuđene penale, svirana nepostojeća zaleđa, toleriranje prljave igre, žute i crvene kartone…
Kardinal Vinko Puljić kazao je za Večernjak:
“Države su se mijenjale, narod i Crkva hrabro su ostali i opstali.” Nadbiskup Puljić naglasio je i to kako država koja se gradi na nepravdi nije duga vijeka, ali kao da ga ne žele čuti i razumjeti oni koji se kunu u stabilnu i dugotrajnu Bosnu i Hercegovinu. Valja imati politički cilj, politička lutanja i skitanja vode u zemlju Nedođiju. Pa se čitavom narodu može dogoditi kao Muji koji priča Hasi:
- Zaglavim ja neku večer s ekipom za šankom, i onako pod gasom uđem u stan i zateknem veselu i nasmijanu ženu:
- Daj nemoj, kako je to moguće? – čudi se Haso.
- Promašio vrata, zapravo ful’o cijeli kat – objasni mu.
Tamo gdje nema sloge stvari se usložnjavaju, pravo je prazna fraza ako se na pravi način ne upražnjava. Kad su izbori u pitanju, Mostar nije slučajno grad slučaj. Tu su “slučajno” Hrvati u većini i eto ti slučaja. Javni televizijski servis nije slučaj slučajno već namjerno. Ni slučajno ne postoji razumno objašnjenje oko toga zašto se konstitutivnom narodu ne dopušta televizijski kanal na jeziku toga naroda. Pa sve oko toga podsjeća na nezgodnu zgodu u jednoj državi iz vremena komunizma, kad su narodi i radni ljudi te države mogli pratiti samo jedan televizijski program. No, jedne večeri narodima i radnim ljudima obratio se predsjednik i objavio im radosnu vijest o tome kako će od sutra moći pratiti program i na drugom kanalu državne televizije. Razdragani narodi i radni ljudi s nestrpljenjem su čekali čudo neviđeno - drugi televizijski program. Onda se u 20 sati na frekvenciji drugog programa pojavila slika i ton policajca-milicajca u odori, koji se obratio narodima i građanima riječima:
- Što je, ne sviđa vam se prvi program, a?!
