Okako je danas lako nakon jednog poraza, naročito kad je rezultatski uvjerljiv i neočekivan, upasti u zamku da smjenjuješ i otpisuješ, a kakav tek onda "neugodnjak" ispadne kad te sport u roku od nekoliko dana u samo dva koraka demantira ili čak napravi budalom. Manji je problem što se gotovo cijela javnost zaletjela opisujući reprezentaciju nakon trice od Austrijanaca neperspektivnom ili bar loše vođenom, pa svima nam se to bar jednom dogodilo, ali zašto je teško nakon svih ovih godina prihvatiti da je Zlatko Dalić ipak majstor svoga posla i da se sve vrijeme možda i ne provlači Dalić, već on provlači nas?
U cijelom ovom lipanjskom superpreokretu u Ligi nacija, u kojem po onoj "bolje da propadne selo nego običaji" naravno da nije bilo mjere ni u kritici ni u slavljenju, neke su činjenice ipak grubo zanemarene, a jedna od njih je primjerice ta da je Austrija već lani na Euru pokazala da je izrasla u ozbiljnu reprezentaciju koja je u nokaut-utakmici zapravo nadigrala kasnijeg europskog prvaka Italiju i da su je milimetri i samo malo više momčadskog iskustva dijelili od puno veće senzacije nakon što četiri desetljeća nije vidjela drugi krug nijednog natjecanja na kojem se pojavila. Austrijska priča samo se uklapa u kartu današnjeg nogometa, bar kad su reprezentacije u pitanju, na kojoj je izbrisana svaka granica nedodirljivosti između nominalno malih i velesila. Onaj koga je posramio rezultat iz Osijeka očito je propustio da je u međuvremenu Makedonija recimo ostavila Italiju bez SP-a, i to na Siciliji, da su Srbi razbili Portugal u Lisabonu ili da je svjetske prvake Francuze lani s Eura ispratila Švicarska, da se Nijemci već godinama traže, kao i Brazil. Nedodirljivih više nema, zapravo je sezona lova otvorena na svakoga. I da... Ako nisi pravi toga dana, razbit ćete i slabija repka od one za koju i danas većina misli da je dostojna samo skijanja. Ili pobjede na Eurosongu. I zato je teže nego ikad biti izbornik, naročito reprezentacije "s biografijom". Naročito kad si još uvijek aktualni svjetski doprvak i na podcjenjivački popust ne možeš računati. Dalić ima nevjerojatnu sposobnost da nikad ne posustane, da se izdigne iz najtežih kriza, ne zaboravimo i da je u Osijek stigao gotovo sa sprovoda ocu. A znate kako je kad momčad vode pomoćnici... Sve je O.K., ali ipak nije isto. Eh, da. U krizi igre, više nego rezultata, Daliću je zamjeran i "komandni most", a ne samo izbor igrača, pa su negdje njegovo pomlađivanje stožera prepunog igračkih legendi, ali bez većeg trenerskog iskustva nazvali povlađivanjem stožera jer je našao mjesta čak i za nerječitog "no good" Mandžu. I onda se dogodi da Ćorluka poslije Osijeka u kriznoj situaciji pokaže stav i gard kakav upravo rođeni lideri imaju. Netko se složio, nekoga je iziritirao, ali nastupom je pokazao zašto je tu. Nije lako biti ni reprezentativac, a kamoli izbornik kad nakon svakog lošijeg rezultata čitaš "taj i taj više ne smije igrati", "njega Dalić mora odmah otpisati", i da se od početka vodio tom logikom, srebrni izbornik danas ne bi imao više od 15 igrača na širem popisu.
Upravo suprotno, Dalić nikad nikoga ne otpisuje i vrata ostavlja otvorenima čak i onima koje je i Bog zaboravio, čak i Rebiću kojem se Milan želi zahvaliti ili Petkoviću za čije trenutke inspiracije treba imati sezonsku kartu za Maksimir. I zato se ni na Saint-Denisu ne znoji kao pokeraš, već mirno kao u bridžu čvrsto drži svoj dugi špil karata i vrti stare i nove adute kako najbolje zna. I 'ajmo se bar malo ne lagati, daleko je taj špil od zlatnih vremena. Imamo li najboljeg strijelca u ligama petice, igrača u Liverpoolu, Cityju, PSG-u ili bilo gdje zvijezdu od 100 milijuna eura? Nemamo. Imamo asa u Realu, ali tako je već deset godina, imamo u Chelseaju Kovačića koji konačno igra i plijeni kao vođa i Stanišića u najavi u Bayernu. Wolfsburg, Spezia, Stuttgart, West Ham ili Osasuna ipak su drugi europski razred. Nije ni to malo, ali za najviše domete, nužni su igrači u najvećim klubovima i u važnim ulogama...
Grčka se dogodi jednom u 100 godina. Gledam večer prije nas Slovenija – Srbija. Nevjerojatno kako je Piksi Stojković prema naprijed posložio svoju momčad, kako se kreću, otvaraju, kombiniraju, doslovno lete terenom, rekao bi čovjek – ništa im ne možeš. I onda u pet minuta potpuno nestanu, vrate se na nulu i do kraja se više ne oporave. Nogomet odavno nije igra dojma, mada se on na kraju najčešće podudara s velikim rezultatima jer se provlačiti više ne može ni Italija. Ne provlači se, dakle, ni Dalić, na stranu statistika, najbolji izbornik kojeg smo imali. A u konkurenciji Blaževića, Barića, Kranjčara, Bilića, Kovača, Jozića, njihovih priča prije ili poslije reprezentacije... Nije to bilo lako postati. Da ne govorimo da boljega na vidiku već dugo – nema.
