Svake godine početkom mjeseca kolovoza (4./5.) političke prilike u našoj zemlji i njezinu bližem okruženju dođu do točke usijanja. Na jednoj strani slavi se oslobodilački pothvat, a na drugoj tuguje za izgubljenim bitkama i srušenim snovima. Svatko razuman zna gdje je sukob planiran, tko ga je i s kojim nakanama započeo i kako je završio.
Svatko tko je iole upućen zna da je Haaški sud, najviše Međunarodno pravosudno tijelo, generale jedne vojske (Ante Gotovina) oslobodio kaznene odgovornosti, a one druge, generale agresorskog pohoda (Ratko Mladić), osudilo na doživotni zatvor. Drugi generali agresorskog pohoda kažnjeni su kaznom dugotrajnog zatvora. Tu svaka priča prestaje!
Svatko razuman mora znati da na ovom dijelu Europe, na nemirnom Balkanskom poluotoku, nema stabilnog mira dok je u susjedstvu na vlasti oligarh koji je u svoje ruke uzeo sve poluge političke moći, a koji je: s puškom u ruci jurišao na opkoljeno Sarajevo, u svojoj Skupštini, na sav glas i iz punih pluća, govorio da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana, a da u njegovoj kući i pod njegovim krovom ima mjesta za genocidne generale. U susjednoj Republici Hrvatskog neupućene, zavedene i unesrećene sunarodnjake uvjeravao je da Banija i Lika nikada više neće biti Hrvatska.
Unatoč svemu, oligarh iz ruku ne ispušta politički mikrofon i razglas, a zaslijepljen ne vidi da je svojim postupcima od Centra nepovratno udaljio Kosovo, da potiče autonomiju Vojvodine i Sandžaka i da svoju zemlju vuče proročanstvima braće Tarabića-Srbija pod jednom trešnjom. Dok je on tu gdje je, neće biti političkog proljeća. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada - kaže jedna pučka izreka.
Ni u našoj zemlji ne može biti pravednog mira i napretka dok se jednom narodu, k tome još i najmalobrojnijem, nameće onaj koji nije predstavnik njegove političke volje, dok se najviših i najosjetljivijih političkih pozicija vlasti prihvaćaju ljudi nad kojima leluja mrkla noć ozbiljne sumnje da su počinili najteža kaznena djela ratnog prava.
U utorak 4. kolovoza u dnevniku televizije N1 slušao sam razgovor sa zamjenikom ministra pravosuđa Bosne i Hercegovine. Optužbe koje je zamjenik, urbi et orbi, gradu i narodu izrekao na svoga pretpostavljenog ministra u meni su “ubile” posljednju nadu da ovdje može doći do bilo kakvog reda.
Čudna je i nesretna ova naša patria.
Kada su Osmanlije osvojile našu zemlju i upoznali se s pokorenim prostorom, nazvali su je tuhafli vilajetom - budibogsnama državom. Austrijanci, novi okupatori, a tako i ostali europski svijet, i dan-danas o Bosni i Hercegovini imaju pogrešnu predodžbu. Bosna je za njih tamni vilajet. Tamni vilajet ništa drugo i ništa više. U danima dodjele Nobelove nagrade u to se uvjerio i književnik Ivo Andrić.
Nakon iscrpljujućeg protokola, sastanaka, potpisa, autograma, predahnut ćemo u Beču. Ostat ćemo dan-dva u Wieni i vratiti sjećanja na dane mladosti. Tamo nas raširenih ruku i otvorenog srca čeka prijatelj iz studentskih dana, poznati austrijski književnik, uvjeravao je Ivo Andrić svoju suputnicu - suprugu Milicu.
Doček u Beču bio je prava svečanost. Znani i neznani uzvanici s oduševljenjem su prilazili slavljeniku, čestitali, fotografirali se, uzimali autograme i pri tom svatko je rekao koju riječ divljenja. Kada se protokol smirio i večera bližila kraju kod uštirkanih Austrijanaca, kao i kod drugih kavanskih noćobdija, nastupe trenuci opuštanja. Kada vino svojim jezikom progovori i “kočnice” popuste, tada čovjek zna reći i ono što u drugim prilikama ne bi rekao.
Oduševljen što je njegov prijatelj iz studentskih dana došao na vrh Himalaja književnog reda i ugleda u jednom času domaćin reče: Znate, Ivo, i ja bih Vas nešto upitao. Ne znam ima li to smisla?
Ma, pitajte, dugo se znamo, pitajte.
Dobro!
Je li istina da ste Vi u Bosni rođeni? Ovdje, nekako, ljudi ne vjeruju da ovakva književna djela može napisati čovjek koji je u Bosni rođen.
Da, da!
Ja sam rođeni Bosanac ili kako u mom Travniku kažu - Bosanac s dna kace.
Bosna i Hercegovina mala je zemlja. Tek četiri milijuna stanovnika, a ima dva nobelovca. Ako se poslužimo matematičkom metodom djelidbe, vidjet ćemo da na dva milijuna stanovnika dolazi jedan nobelovac. Po ovoj metodi izračuna, s obzirom na broj stanovnika, Italija bi morala imati tridesetak, Francuska četrdesetak, a Njemačka najmanje stotinu nobelovaca. Želim reći da je u našoj zemlji, kao na malo kojem drugom prostoru, koncentrirana pamet, zgusnut talent i naglašena radinost. To je fenomen dostojan znanstvenog istraživanja.
Davne 1961. godine po Nobelovu nagradu za književnost pošao je cijeli svijet. U najužem krugu ostali su engleski pisci Lawrence Durrell i Graham Green, američki književnik John Steinbeck i talijanski romanopisac Alberto Moravia. Preko moćnih lobija i bivših nobelovaca engleska, američka i talijanska vlada digli su se na “zadnje noge” da njihovi književnici ponesu laskavu lentu i još jednom prinesu slavi svoje domovine.
Te 1961. godine Nobelovu nagradu za kemiju dobio je Amerikanac Melvin Calvin, za fiziku Nijemac Rudolf Mössbauer, za medicinu Georg von Békésy. Tajnik Ujedinjenih naroda Dag Hammarskjöld dobio je Nobelovu nagradu za mir. U književnom, znanstvenom i političkom dijelu sve se, opet, okretalo oko Amerike, Njemačke i domaćina Švedske, moćnih, utjecajnih državnih zajednica.
Ivo Andrić bio je sam. Sam sa svojim romanima Na Drini ćuprija, Travnička kronika i drugim jednako vrijednim književnim ostvarenjima. Znao je mudri Andrić da u Nobelovu odboru ima ljudi bogatih na jeziku, skromnih u prosudbama i sklonih različitim utjecajima. Mešetara za svaku nafaku. Znao je da svaki uspjeh i svaka dodjela Nobelove nagrade vuče za sobom po neku sjenku.
Nakon dodjele Nobelove nagrade Josip Broz-Tito uputio je Ivi Andriću, samo, kurtoaznu čestitku-brzojav. Kada je svjetska znanstvena i kulturna elita počela Andriću dodjeljivati počasne doktorate, podizati poprsja i spomenike, i Broz je upriličio kurtoazni prijam. Prijam je, kako Andrić kaže, protekao u razgovoru o vremenskim prilikama i prognozama za dolazeću zimu. Tito se pravdao da prijam nije mogao biti svečaniji. Znate, Bogamu moj intimus Miroslav Krleža bio je kandidat za dodjelu Nobela. Velikom proslavom nisam ga želio povrijediti - govorio je Tito i tako pravdao svoju suzdržanost.
I u takvim okolnostima Ivo Andrić bio je poput fra Petra, dobrohotnog svećenika fojničkog samostana. Kada sam bio u Švedskoj, imao sam susret s poznatim izdavačem Bonnierom - priča Ivo Andrić. Izdavač je želio moja djela prevesti i predstaviti ih na švedskom jeziku. Zahvalio sam se na pažnji i zanimanju i rekao: Žao mi je, ali sada nemam pripremljenu knjigu za vaš jezik.
U mojoj zemlji živi Miroslav Krleža, književnik poznat u cijelom svijetu. On je, možda, i prije mene zaslužio Nobelovu nagradu, rekao sam mu. Gospodine Andriću, moram Vam priznati da ja Vašeg Krležu ponekad i ponegdje i ne razumijem. E, to je već Vaš problem. Krleža je veliki pisac koji žestoko razumije naše vrijeme. S njegovim djelima trebate se upoznati. Ona su dostojna Nobelove nagrade - odgovorio sam. Nakon tog razgovora Miroslavu Krleži otvorio se put prema sjeveru Europe. Tiskan je u Švedskoj i postao čitan i omiljen književnik.
Nakon prijma Nobelove nagrade Andrić je u svakoj prilici objašnjavao da je njegova domovina mala zemlja među planinama i svjetovima koja u brzim etapama želi nadoknaditi ono što joj je teška prošlost uskratila.
Nobelovu nagradu za književnost Ivo Andrić dobio je 26. listopada 1961. godine, nagradu AVNOJ-a 1967., a nagradu 27. jula - 1970. godine. Polovinu novčanog iznosa Nobelove nagrade 17. svibnja 1962. godine darovao je Vijeću za kulturu BiH. Drugu polovinu poslao je 14. travnja 1963. godine. Kako je novac pristizao tako ga je Ivo Andrić slao u Bosnu i Hercegovinu.
U pismu Upravnom odboru Republičkog fonda za unaprjeđenje knjižničarstva Andrić piše: Moja je želja da se ova sredstva upotrebe za unaprjeđenje narodnih knjižnica na području cijele Bosne i Hercegovine. Neka iz dana u dan bude sve više pismenih i obrazovanih ljudi, a što prije i što manje onih koji su prikraćeni u nužno potrebnom znanju.
Zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, koja se mjere u milijunskom iznosu, diljem Bosne i Hercegovine, pa tako i u gradu Mostaru, došlo je do snažnog procvata knjižničarstva. Veliko je pitanje bi li bez tako velikog poticaja knjižničarstva u našoj zemlji ikada bilo uspostavljeno. O tome se u javnosti malo zna, malo piše i malo govori.
Zaboravilo se!
Tako vam je to. Onima kojima pomognete, pobrinut će se da vam kad-tad uzvrate nezahvalnošću. Da vas, jednostavno, zaborave. U svakom kutku kugle zemaljske Ivo Andrić slavio je rodnu domovinu i svjedočio da to nije divlja zemlja i tuhafli vilajet. Listao sam i tragao za sličnim primjerom. Nisam ga našao. Nisam našao podatak da je jedan laureat cjelokupan, i tako velik, iznos svojih nagrada darovao. Ivo Andrić uradio je to Bosni i Hercegovini.
Zauzvrat dogodio se prezir.
Matica hrvatska Mostar, uz zdušnu potporu Hrvatskog kulturnog i prosvjetnog društva Napredak, zalagala se da, ako ništa drugo i ništa više, jedna škola u Mostaru ponese ime Ive Andrića. I unatoč upornom nastojanju, u tome nismo uspjeli. Ulicu mogu dobiti hajduci i uskoci, ali u nekim gradovima ne i bosanskohercegovački nobelovci. Kako god, zahvaljujući naporima Matice i Napretka, Ivo Andrić i Vladimir Prelog u Mostaru su dobili svoja poprsja i svoj park. Park nobelovaca. Danas je to zanimljiva turistička destinacija.•
Da se razumijemo, sve što
je iz Bosne, i moje je...
Ivo Andrić, nobelovac
Piše: Josip Muselimović/Večernji list
