Hercegovina je kraj u kojemu se zanimljivi društveni odnosi znaju sažeti u kratku mudrost ili popularni napjev. Često se može čuti izreka “Uzdaj se u se i u svoje kljuse!”, a u novije vrijeme i napjev “Tako ti je, mala moja, kada vlada stranac…”
Mudroslovica i napjev savjetuju da se čovjek, u svakoj nevolji koja ga može snaći i zateći, treba oslanjati na sebe samog i na one koji su oko njega i koji dijele zajedničku sudbinu. Sve drugo problematično je, upitno i protkano interesom. Jer, kada se goropadan, pohlepan i nezasitan strani interes umiješa, svemu brzo dođe kraj.
U vrijeme pisanja kolumne u dalekom Japanu održavaju se Olimpijske igre invalidnih osoba. Kako se naša državna zajednica pokazala tvorevinom s posebnim potrebama, kolumna se naslanja na terminologiju sportskog svijeta.
Prije dvadeset i šest godina ili, točnije, u prosincu 1995. godine, nakon nekoliko godina surovih ratnih sukoba, u Parizu su se sastali selektori međunarodnog pravnog reda i nereda, političkog poretka i bjelosvjetskog razvrata: Bill Clinton, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, njemački kancelar Helmut Kohl, Jacques Chirac, predsjednik Francuske Republike, i John Major, premijer Ujedinjenog Kraljevstva.
Probrano političko društvo!
Nogometnim rječnikom kazano, u VAR sobi sjedili su Felipe González, predsjednik Europske unije, i Vitomir Čemerdinov, predsjednik Ruske Federacije. Kao pokrajni suci uredovali su Slobodan Milošević i dr. Franjo Tuđman. Oni su obožavali pogranične linije i s njima povezane dužnosti te ambicije. Oni su voljeli biti tamo gdje se izvode slobodni udarci. Iza jednoga gola, onog na istočnoj strani, bio je Alija Izetbegović sa svetom knjigom u ruci, u uvjerenju da je Alah milostiv i da će biti onako kako Njegova providnost odluči. Iza drugoga gola, onog sa zapadne strane, stajao je Stjepan Kljujić s lulom, čas u ruci, čas u ustima. To je filozofija života - bez džezve i fildžana, bez lule i duhana, nema bosanskog meraka.
Razigravanja su počela.
Do dana današnjeg svemoćni selektori našu zemlju nisu uspjeli izvesti na čistac. Nisu joj dali vjetar u leđa, uveli je u Europsku uniju da se konačno smiri, da njihovo čedo ne luta i ne spotiče se na svakom koraku i pred svakom preprekom.
Sportskim jezikom rečeno, malonogometna reprezentacija visokih predstavnika međunarodne zajednice, njihove ekscelencije Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčák, Paddy Ashdown i Valentin Inzko, Bosni i Hercegovini nisu donijeli stabilnost, mir i napredak. Tek malo dobra, malo koristi i poneku ozbiljniju kolonijalnu štetu.
Ovdje mislim na uništenje izvrsno organizirane televizijske postaje Erotel i ponoćni, tenkovski upad u najbolju bosanskohercegovačku bankarsku jedinicu - Hercegovačku banku. U svijesti jednog naroda teško je takvu nepravdu izbrisati.
Ovom kolumnom prisjećam se autora nepravde Wolfganga Petritscha (1947.), omalenog, golobradog Austrijanca iz Koruške, i Paddyja Ashdowna (1941. - 2018.), nadmenoga policajca s ulica Belfasta, tvorca nametnutoga Statuta i začaranoga mostarskog kruga.
Njihovi slobodni udarci “pod prečku i neobranjivo” i danas zbrajaju svoje razorne posljedice. Zato zemlja i dalje podrhtava i pribojava se dolazeće jeseni, nevremena i drugih nepogodnosti. Za jesenje kiše zemlja nema odvodne kanale, za požare nema kanadere, za snijeg nema grtalice, ni za razuman mir - dovoljan broj ljudi.
Od 14. prosinca 1995. godine i potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma do dana današnjeg, točnije dvadeset i šest godina, malonogometna reprezentacija međunarodne zajednice razigrava s domaćim i inozemnim protivnicima. Nekada uspješno, nekada manje uspješno, a sve češće - neodlučno i nejasno.
I uz neograničene bonnske ovlasti, sve je ostalo isto. Kao da za našu invalidno-oboljelu zajednicu nema lijeka. Kao da sa svakim visokim predstavnikom dođe novi virus i nova boleština, do sada nama nepoznata. Uglavnom, i slijep čovjek vidi da zemlja luta i kreće se putom podjela, erozije i sveopćeg propadanja.
Užaren krumpir došao je u ruke iskusnog njemačkog diplomata, novog visokog predstavnika Christiana Schmidta. Međunarodne vode su se zatalasale i uzburkale. Ruska Federacija i s njom moćna Kina osporile su njegov legitimitet. Osporile i to ovjerile diplomatskim notama. Neka se zna! Kao da Ujedinjenim narodima sugeriraju da se oglase posljednjim zviždukom - acta est fabul - igra je dovršena!
Unatoč svemu, vjerujem da će se novi visoki predstavnik kloniti nasilnih postupaka jer nije došao u balkansku koloniju, nego u zemlju umnih ljudi. Došao je u zemlju u kojoj je ponikao nobelovac Ivo Andrić, čija proza ne zaostaje za onim što je pisao Thomas Mann (1875. - 1955.), nobelovac njegove, njemačke zemlje. Ni jedan stih slavnog crnogorskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša (1813. - 1851.) ne zaostaje za onim što je pisao Wolfgang von Goethe (1749. - 1832.), poetsko mjerilo svih dosadašnjih mjerila, tako u jednom osvrtu piše nobelovac Ivo Andrić.
Bez obzira što tko misli i što piše, Njegovoj Ekscelenciji Christianu Schmidtu ruke su kraće i mogućnosti manje. Zemlju je zahvatio val masovnih iseljavanja i brutalne pljačke narodnog blaga. Ovih dana, u nekoliko navrata, čitam da se u Bosni, na dijelu ceste Prača - Goražde, ispriječio tunel Hranjen. Trebao je biti probijen i otvoren za promet u rujnu ove godine. Radovi na tunelu izvedeni su u omjeru 30%. Odobrena sredstva potrošena su zamalo u cijelosti. O skandalu višemilijunske pljačke, nalik onoj s Novalićevim respiratorima, u posljednje vrijeme počelo se stidljivo govoriti.
Kada su u pitanju kreacije domaćih ljudi, sve izgleda potpuno drugačije. Da je to tako, evo neoborivih primjera.
Najmanje dva!
Kako se nazirao kraj brutalnih ratnih sukoba, skupina sarajevskih entuzijasta odlučila je utemeljiti međunarodnu kulturnu manifestaciju Sarajevo Film Festival i razuman svijet okrenuti prema boljim, ljepšim, uljuđenim stvarima.
Manifestacija je preživjela lokalna i ina podmetanja. Danas slovi kao najznačajniji kulturni događaj u jugoistočnom dijelu Europe. U taj projekt uloženo je puno truda. To najbolje znaju ljudi koji su dan i noć brinuli da sve bude kako civiliziran svijet očekuje. Sarajevo Film Festival ponosno slavi svoj 27. rođendan.
Tijekom dva tjedna crvenim festivalskim tepihom, kao i svih prethodnih godina, prošle su velike filmske zvijezde i baš one koje koračaju najvećim svjetskim filmskim i kulturnim festivalima uopće. Festival se iz dana u dan diže te je danas nezaobilazna filmska, prestižna kulturna manifestacija.
Kako se Sarajevo Film Festival uzdizao, tako se njegov vršnjak - Daytonski mirovni sporazum urušavao da se danas opravdano može reći - a gdje smo sada?
Je li enigma u članku III. Daytonskog mirovnog sporazuma?
Tko je i u čije ime utvrdio granice entiteta?
Jedan prostor s pretežnim življem i njegovom baštinom otišao je na drugu stranu. Posavljaci - časni, marljivi i prosvijećeni ljudi, ovakav politički avanturizam zaboraviti ne mogu.
Međunarodna kulturna manifestacija Sarajevo Film Festival i ove je godine slavodobitno spustila svoje zastore. Dok se podižu crveni tepisi, zbrajaju zlatna srca, priznanja i dojmovi, i infrastruktura pokazuje da daljnji tijek festivala ne može biti upitan. Problem je nastao na drugoj strani. Na jednako vrijednoj i jednako velikoj kulturnoj manifestaciji. E, tu se već upalio crveni alarm.
Mostarsko proljeće
Prije dvadeset i tri godine u južnom dijelu zemlje, u gradu Mostaru, skupina entuzijasta utemeljila je kulturnu manifestaciju koja je uvelike premostila i popravila porušene odnose među ljudima. Tako je na temelju potpune otvorenosti, izvrsnosti programa i savršene organizacije, mlado Mostarsko proljeće postalo punopravni član Saveza europskih festivala. Takva odluka donesena je bez suzdržanoga glasa ili onog koji je bio protiv.
O veličanstvenoj kulturnoj manifestaciji svjedoči monografija književnika Dragana Marijanovića. Monografija je dostojna Vatikanske i Carigradske knjižnice, Papina i sultanova dvora. Četiri stotine stranica i dva puta više umjetničkih fotografija maestra Stojana Stole Lasića svjedoče o tome kako je tijekom proteklih desetljeća grad Mostar bio istinska prijestolnica kulture.
Materijalne prilike ne omogućuju izdavanje monografije “Mostarsko proljeće II.”. Mnogi događaji ostat će izvan korica i biti prepušteni zaboravu. Vrijedno filigransko pero, duh i mar književnika Dragana Marijanovića u pričuvi ima svake hvale vrijedne osvrte za još jednu monografiju. Monografijama I. i II. bila bi zaokružena priča o velikim književnim, glazbenim, likovnim i društvenim događajima.
Vrijeme se stubokom promijenilo.
Alarm se upalio.
Bez potpore šire društvene zajednice nije moguće održati ovakvu razinu Mostarskoga proljeća. Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske prvi put, ove godine, uskratio je svoju potporu.
Tko to može razumjeti?
Nitko tko ima gram soli u glavi.•
