Kada se u filmskoj eri u kojoj nikad nije bilo više potrebe za spektaklima, ali i kalkulacijama kojima bi se izbjegla potencijalna kultura isključivanja pojavi film koji se na jedan topao način bavi zapostavljenim temama poput iskrenog prijateljstva i svih onih malih radosti koje životu daju smisao, malo je reći da je riječ o pozitivnom iznenađenju i osvježenju. Posebice zato što se ta tema uspješno inkorporirala u znanstvenu fantastiku, i to u onaj distopijsko-apokaliptični dio žanra. Osim toga, već se od samog početka “Fincha”, kada se u krupnom planu nađe “Mali Princ”, nagoviješta da slijedi jedno bajkovito djelo koje je, pokazat će se, svojevrsna posveta ne samo tom klasiku svjetske književnosti nego i mnogim ulogama Toma Hanksa.
Finch je umirući znanstvenik koji živi u umirućem svijetu. Ozonske rupe su, naime, toliko velike da sunce kroz njih već od prve sekunde izloženosti krene peći i paliti kožu, a razorni tornadi javljaju se svaki dan. Finch svoje dane provodi ili tako što u punoj zaštitnoj opremi odlazi u potragu za hranom ili tako što je u svom skloništu sa psom Goodyearom i robotom Deweyem koji neodoljivo podsjeća na Wall-E-ja. Svjestan je da mu ne preostaje još puno vremena za život zbog čega odluči konstruirati robota, i to samo zbog jednog razloga – da se brine za psa kada Finch umre. Iako je robot, koji će sam sebi uskoro dati ime Jeff (zato što je jednostavno!), u fazi testiranja i instalirano je tek 70-ak posto njegovih mogućnosti, ova neobična četveročlana družina biva primorana napustiti sklonište i krenuti na put prema San Franciscu.
Uz povremene začkoljice i simpatično-smotane trenutke, “Finch” se pretvara u avanturistički film ceste u kojem dojam slobode koju daje putovanje, i to posebice u uvjetima u kojima su se našli oni, dodatno pojačava soundtrack Dona McLeana “American Pie”. U “Finchu” nema drugih ljudi ili puno dodatnih elemenata. Ovdje su za dinamiku dvosatne radnje i više nego dovoljni jedan hipijevski motiv putovanja u San Francisco, jedan robot kojeg krasi empatija i ljudskost kakva je zadnji put viđena kod E.T.-ja i koji s vremena na vrijeme tijekom svog otkrivanja čovječjeg svijeta podsjeća na već spomenutog malog princa, jedan pas i jedan (i jedini) Tom Hanks. Tom Hanks nosi ovaj film na svojim leđima, a u liku Fincha našla se i nepokvarenost Forresta Gumpa, i suosjećajnost Paula Edgecomba, i usamljenost Chucka Nolanda, i hrabrost kapetana Phillipsa, i dobrota Freda Rogersa. S takvim likom u atmosferi apokalipse nema pobješnjelomaxovske agresivnosti ili beznađa koje je u “Putu” donio Cormac McCarthy, a koje je na ekranima oživio Viggo Motersen. Ovdje je apokalipsa obučena u ruho u koje je Guido u “Život je lijep” obukao svijet svoga sina i kao takva će bez sumnje ugrijati srce svakog tko je pogleda.
