Odvjetnici koji u sporovima rasvjetljavaju nejasne činjenice ne koriste manje ljudskom rodu od onih koji u bitkama spašavaju domovinu, časti, obitelj i imovinu. Car Julije Cezar (59 g. prije Krista)
- Piše: Josip Muselimović/Večernji list
U prethodnoj kolumni pisao sam o životu književnika Ivana Ive Andrića za koji se može reći da je išao od jedne do druge nevolje. Od prerane smrti oca Antona, do života u drugoj obitelji, drugoj sredini, bolesti i snalaženja u kolu u kojem velike zvijeri igraju svoje zagonetne igre, vrzmaju se jedna oko druge, njuše se i čekaju priliku za odstrel.
“Prokleta avlija” – jedno od najboljih literarnih djela koja su ikada napisana, i doktorska disertacija, vrjednija od svega, prešućivani su. Prešućivani su do časa kada je netko drugi presudio i rekao:
- Oprostite, ova književnost dostojna je najvećeg priznanja, dostojna je Nobelove nagrade za književnost.
U novoj knjizi “Sizifova sreća”, knjizi raskošnog stila i mudrih dionica, veliki književnik i mislilac Ivan Lovrenović piše da je Ivo Andrić najbosanskiji pisac, u svojoj zemlji za jedne postao najnepoželjniji, za druge – kiselo i neznalački tek napola prihvaćen, a za one treće – brutalno politički zloupotrijebljen. Nije teško prepoznati tko su oni prvi, drugi, pogotovo tko su oni treći. Toliko o nobelovcu Ivanu Ivi Andriću.
O odvjetniku Ivanu
Zbog karaktera naravi i sklonosti različitim nesporazumima, ljudi imaju potrebu za osobama koje će im pomoći u pravičnom razrješenju spora. Odvjetništvo, na ovaj ili onaj način, postoji od kada postoji ljudski rod.
Dr. Antonije Marinković (1867. – 1906.) prva je mostarska i hercegovačka osoba koja je stekla zvanje odvjetnika. Prema usmenom zapisu, u Mostaru se kratko zadržao. Kao materijalni trag spominje se njegov odvjetnički, limeni pečat veličine 13,5 x 5 centimetara, ispisan latinicom, ćirilicom i arapskim pismom. Živio je i radio u Beču, gdje je 1906. godine pokopan.
O njegovu životu postoji usmeno sjećanje. Smrću unuka dr. Antonija Tića Marinkovića i ta će sjećanja brzo nestati. Rat je učinio svoje. Obitelj Marinković po svijetu se raselila. U Mostaru ih više nema.
Život ne miruje i stalno nekamo putuje. Tako u drevnom gradu Travniku nema starosjedilačke obitelji odvjetnika dr. Dragana Mikuša, njegova sina – odvjetnika Smiljana, pa ni kolegice – odvjetnice Višnje, koja je kuću prodala i odselila se. A baš njezin travnički gvardijan fra Nikola u Andrićevoj priči “Čaša” odgovara mladog, buntovnog i nezadovoljnog subrata fra Petra da ne ide iz svoje zemlje i svog reda. Tamo negdje može biti svake ljepote, ali što to vrijedi kad to nije tvoja strana. Tuđina je to, moj fra Petre.
Do Drugoga svjetskog rata Mostar je imao moćno odvjetništvo. Evo popisa: dr. Bariša Smoljan, dr. Rade Smoljan, dr. Cvitan Spužević, dr. Ivan Kordić, dr. Petar Mandić, dr. Petar Tambić, dr. Jakša Miljković, dr. Milivoje Semiz, dr. Božidar Božić, dr. Dominik Mazzi, dr. Ante Madiraca, dr. Ivan Musa, dr. Hugo Novak, dr. Ivo Kolbe…
Kada su dr. Božidar Nikolić i dr. Pavao Canki, iz Stoca i Čapljine, premjestili sjedišta u Mostar, formirana je zajednica šesnaest odvjetničkih ureda. Do Drugog svjetskog rata u ostalim hercegovačkim gradovima nije bilo odvjetničkih ureda.
Bili su vrhunski znanstvenici, odvjetnici, poligloti, kolekcionari i političari. Bili su ponos jednog uzvišenog poziva i nositelji društvenog života u gradu Mostaru. Jedan je predvodio kulturno društvo Napredak, drugi Nogometni klub Zrinjski, a treći – dr. Bariša Smoljan, kao dopredsjednik tada najmoćnije Hrvatske seljačke stranke, predano se zauzimao za gospodarski napredak hercegovačke sirotinje.
Različite su njihove ratne sudbine. Dr. Jakša Miljković i dr. Pavao Canki osuđeni su na smrt strijeljanjem. I strijeljani su!
Dr. Ivan Kordić izbjegao je u Argentinu. U mostarskom Okružnom zatvoru, 12. prosinca 1948. godine, dr. Božidar Nikolić počinio je “samoubojstvo”. Dr. Bariša Smoljan nastanio se u Zagrebu. Pokopan je u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju. Puno je dobrog i profesionalnog, lijepog otišlo s ovim, po mnogočemu, jedinstvenim ljudima.
Poslije Drugoga svjetskog rata perjanicu mostarskog odvjetništva preuzeli su dr. Branislav Mandić i dr. Slobodan Tambić. Studirali su i doktorirali u Beču, učili od svojih očeva odvjetnika i u Mostar donijeli dah i duh suvremenog europskog odvjetništva. Sretni su oni koji su živjeli u njihovo vrijeme i od njih učili. Svemu učili!
I jedan i drugi nosili su bečke šešire i uvijek u sud ulazili u svečanim uredskim odijelima, bijelim košuljama i prigodnim kravatama. Sa šeširima, kolegijalnim naklonom i poštovanjem, pozdravljali su i one koji su tek zakoračili u odvjetničke vode. U našim redovima ne postoji kultura pozitivnog sjećanja. Zaboravljeni su oni koji su ostavili duboke tragove na kojima je izniklo poslijeratno, ponovno, moćno mostarsko odvjetništvo. Po mome sudu - najjače na prostoru bivše države.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća dvojici odvjetničkih velikana pridružio se Ivo Čizmić, u svojoj generaciji najbolji učenik znamenite širokobriješke gimnazije, nekadašnji novinar Radija Zagreb i dopisnik Vjesnika. S njim je u odvjetničke vode došlo veliko osvježenje. Ugodne vanjštine, duboka i umna pogleda, uvijek prigodno i uredno odjeven, plijenio je u svakoj prigodi. Pozdravljao je kako se u gradu nije pozdravljalo, čitao je novine koje se previše nisu čitale, govorio je tečno, elokventno, često i duhovito. U prolazu uvijek, uz osmijeh, pozdravljao je po splitski:
zdravi bili… U odlasku – adio. Nikako i nikada drukčije. Redovito je čitao Vjesnik. Srijedom na radnom stolu stajao je tjedni list Vus, Vjesnik u srijedu.
Govorio je i pisao čistim materinskim jezikom. Na putu da obavi posao, još dok nije upoznao grad, odvjetnik je zalutao u središnju Fejićevu ulicu i jednog kafedžiju upitao:
- Oprostite, gdje je ovdje općina?
- Nećete je naći prije Metkovića – odgovorio je jedan mostarski šeret.
Ta zgoda prepričava se do dana današnjeg.
U gradu je imao prijatelje. S vremenom – i velike neprijatelje. U jednom je sudskome procesu, braneći studente optužene za izmišljenu neprijateljsku propagandu, a prije toga glasovitog katoličkog svećenika, u završnom govoru rekao:
Treba se vratiti s opasnog i besmislenog puta, vrijeme je da se država na isti način počne odnositi prema onima koji dolaze iz zapadne, u odnosu na one koji dolaze iz istočne Hercegovine.
U to vrijeme, prije pedeset godina, kazati da se država nalazi na opasnom i besmislenom putu, da u pravednoj socijalističkoj zajednici vlada neravnopravnost naroda, da nismo u zagrljaju bratstva i jedinstva bilo je, za razdoblje 1945. – 1955. godine dovoljno za voznu kartu do labirinta Golog otoka, do mjesta gdje je svakog mogao pogoditi zalutali metak ili progutati noć nemirnih morskih dubina.
Za razdoblje od 1955. do 1965. godine takav javni istup, još usred suda, bio je dovoljan za nekoliko godina zeničkog ili fočanskog zatvorskog preodgoja. To je bilo vrijeme u kojemu je poredak želio potpuno ovladati čovjekom i nastojao iz svojih redova odstraniti neistomišljenike kao kukolj iz žita svetog jednoumlja. Po potrebi i iz života odstraniti. O tom vremenu, kao nitko drugi, sjajno je pisao Branko Ćopić:
- Majko, nema Boga.
- Šta reče, nesretniče?
- Komandir je rekao…
Zapalile se su opasne vatre. Uslijedio je javni linč, progon i polugodišnja suspenzija. Kao student čitao sam i upamtio naslovnu stranicu sarajevskih Večernjih novina i velikim crnim slovima ispisan naslov: “Šta to bi advokatu Čizmiću”.
U uredu i osami često je pjevušio: “Propjevala bulbul ptica, misli zora je”. Inače, bio je glazbeno obrazovan. Lijepo je pjevao dalmatinske arije. I karte je dobro igrao. Volio je pogledati sve što pored njega lijepo prolazi.
Prve vježbeničke korake napravio sam u ovom uredu. Ured se nalazio u mrtvoj, kratkoj ulici dugoj pedesetak i širokoj dva koraka. Završavala je u dvorištu obitelji Asović. Dalje se nije moglo. U ured se ulazilo s ulice. Hodnik je bio dug četiri-pet, širok dva koraka. Svjetlost je dopirala s vrha stropa iz svjetiljke koja je, dan i noć, razbijala tamu malog uredskog hodnika.
U uredu su bila dva mala stola za tajnika i vježbenika s lako nosivim stolicama – štokrlama i jedan malo veći stol i malo veća stolica u kojoj je sjedio principal. Svjetlost u ured dolazila je s polustaklenih vrata koja su se navečer štitila posebnim limenim zastorom. Takvi su bili i ostali odvjetnički uredi. Neki još i skromniji. U malom i neuglednom uredu sjedio je i radio veliki odvjetnik, intelektualac širokih, najširih vidika.
U stalnom dodiru s ljudskim zlom, patnjom i nevoljom, stekao je ogromno odvjetničko iskustvo. Radni dan bio je njegovo poprište borbe za pravo i pravdu. Nije poznavao četiri strane svijeta, nije postojalo ono gore i ono dolje, ono ispred i ono iza, za njega je postojala samo pravda za osobu koju je branio ili zastupao.
Prekoputa ulice i našeg ureda, u istoj ravni, nekoliko stuba vodilo je u prizemlje susjedne zgrade i predstavništva zagrebačkog Vjesnika. Kako smo bili susjedi i kako je principal bio dopisnik Vjesnika, često smo se sastajali, raspravljali, ponekad na nešto i utjecali. Bilo je to vrijeme hrvatskog proljeća, velikog sudskog procesa protiv nedužnog profesora Ivana Alilovića i društvenog progona glazbenika i filozofa Vice Vukova.
Predstavništvo Vjesnika vodio je Ćamil Krehić, plemenit čovjek ljubuških korijena, odmjeren i obrazovan novinar, predodređen za najviše domete. Ured je bio jedna veća prostorija, s podnim izlizanim linoleumom, košaricom za kišobran, vješalicom za odjeću i tri radna stola. Na svakom stolu bio je pisaći stroj. Bugojanska biserica. Sve je bilo u funkciji rada i izvješćivanja. Od pogleda s ulice i onih koji su se dan-noć družili s Neretvom, štitili su debeli zastori. Jureći za vijestima, 1974. godine, u teškoj prometnoj nesreći poginuo je novinar Ćamil Krehić. Nosim ga u najboljem sjećanju.
I jedan i drugi ured bili su samo nekoliko koraka od kultnog mostarskog hotela Bristola. Tamo smo često odlazili, posebno u popodnevnim satima kada bismo obavili poslove, pogasili svjetla i navukli uredske zastore.
Davne 1905. godine, u središtu grada, braća Salih i Ibrahim Ribica podigli su moderan hotel. Bili su uspješni ljudi, vlasnici ciglane i velike građevinske tvrtke, u neku ruku glasnici uspješnog europskog Zapada. Imali su dva fijakera, a grad još jedan. U pljačkaškom pohodu kakav povijest ne pamti, 1946. godine, obitelji Ribica oduzet je hotel, oduzeta duša, dostojanstvo, ponos i imovina. Oduzet je bez naknade!
Sve je pošlo po zlu koje se širilo dalje i više od svakog predviđanja, iznad svake mjere i potrebe. Nepravda je posijala svoje sjeme i svoje rukavce razlila na sve strane.
Kada se od države odmaknu pravični zakoni, što je to drugo nego razbojnička pećina i družina? Prije više stoljeća pisao je filozof i katolički svećenik sv. Augustin, 354. godine nove ere.
Ribice su često putovale svijetom pa je, vjerojatno, otud došlo ime hotela.
Kada je Amerika dvadeset i šest novih velikih naselja mogla krstiti imenom ceremonijalne grofovije s jugozapada Engleske, zašto i mi hotel ne bismo mogli nazvati modernim europskim imenom? – govorili su graditelji hotela Bristol.
Kako ga je u brutalnom pljačkaškom pohodu oduzela od vlasnika, čudo je da ga u revolucionarnom zanosu nova vlast nije krstila imenom - hotel “Sava Kovačević”…•
Kao i uvjek, odlican....