Previše sunca i suše te premalo rada na oranicama i za oranice učinili su svoje. Hrana je poskupjela. Ne samo ona polovina što se uvozi već i ona što se još uvijek proizvodi na domaćim oranicama i pašnjacima. Ni najbogatije države ne smiju si dopustiti da se polovina prehrambenih proizvoda uvozi, a kamoli zemlje koje spadaju među siromašne. Pandemija koronavirusa posebno je upozorila vlasti svih država svijeta na važnost domaće proizvodnje hrane. Valja se prisjetiti lanjskog gomilanja kućnih zaliha brašna i drugih prehrambenih roba. Da su ljudi s malim primanjima znali da će ulje poskupjeti, mnogi bi ga kupovali kartonima, što bi možda izazvalo nestašice ulja i dodatno mu podiglo cijenu. Ma koliko god liječnici govorili da ulja (osim djevičanskog maslinova i još nekih egzotičnih) nisu dobra za zdravlje ljudi, preporučujući mast, maslac i neke druge masnoće. Od vlasti je stiglo “rješenje”: “Narode, kupujte manje ulja i nema problema!” Dobro i za zdravlje nacija i građana, ali i za kućne proračune. Nešto slično rekla je Marija Antoaneta kad su joj rekli da Francuzi nemaju kruha, a ona uzvratila:
- Ako nemaju kruha, neka jedu kolače!
Još uvijek mnogi mladi radije idu na njemačku “bauštelu” nego u vlastitu staju punu goveda, ovaca ili koza. Činjenica je da domaći proizvođač teško može proizvesti neki prehrambeni proizvod koji cijenom može konkurirati proizvodu iz uvoza koji matična država visoko subvencionira. No, na sreću, ima primjera da nekim vrijednima u BiH ipak uspije. A kako se zaštićuje domaća proizvodnja, uče u prvom razredu srednje ekonomske škole. Pa nas čudi kako su te lekcije “zaboravili” magistri i doktori ekonomske znanosti pri vlasti. Opravdan strah od nestašica i skupe hrane sve više tjera razumne na vlastitu proizvodnju ako imaju nešto njiva i pašnjaka. Sve više mladih svjesno je te činjenice. Pa će biti manje štosova na račun starih i mladih o toj temi. Otac Hercegovac kopa, a sin ga gleda. Sve to gleda i susjed pa reče kopaču:
- Ti kopaš, a sin te lagano promatra.
- Da je i moj ćaća živ, ne bi’ ni ja kopa’ – uzvrati kopač.
No bilo kako bilo, ili crno, neki bosanski specijaliteti bit će manje masni. Kao na primjer burek, sarma, baklava, bosanski lonac i slično. Za razliku od begove čorbe. Mnogima će u Bosni reći nešto slično hercegovačkom klincu kad su ga u školi pitali što njegova obitelj jede za doručak, a on im iskreno odgovorio:
- Kada imamo love, jedemo salamu, a kad nemamo love, jedemo pršuta!
No i dalje će se bosanski lonac spravljati s kupusom i dvjema vrstama mesa, a i najbolji ćevapčići također se prave od dviju vrsta mesa. A oba bi specijaliteta bila ukusnija s po tri vrste mesa. Tri je formula za BiH i u gastronomiji. I sarma, japrak (s raštikom), dolma (s paprikom) s trima vrstama mesa bili bi ukusniji. Inače, zimsko računanje vremena u BiH počinje onog trenutka kad sarma zamijeni dolmu!
U BiH se susreću tri civilizacije, a još više kuhinja. Ne samo političkih. Pa se može dobiti i zagrebački odrezak i Karađorđeva šnicla, leskovačka mućkalica, lungić i bečka šnicla, ali i pizza, hamburgeri i slično iz McDonald’sa, kebab, hajdučki i mokri ćevap, brudet, rakovi i školjke, fileki, pura lučenica, janje ili odojak s ražnja, teletina ispod peke… Pa tko voli, nek’ izvoli! Ako se ima konvertibilnih maraka, koje pomalo gube vrijednost.
Mnogi koji nemaju domaće love idu u lov na eure. A tako će biti dok masterchefovi političke kuhinje na silu trima narodima i svim građanima guraju svoj politikantski specijalitet – unitarističku sarmu s “građanskim” kupusom. Toliko su se umislili da podučavaju Nijemce kako se pravi njemački wurst, Ruse kako se spravlja boršč, Talijane pizza, Amerikance kako se priprema purica za Dan zahvalnosti, Šveđane kako se aranžira švedski stol. A pri tom uvjeravaju Flamance i Valonce kako su ustrojeni po sovjetskom modelu. Švicarce posebno. No, vratimo se bureku. Mujo se požalio Hasi:
- Moja Fata ne može više smisliti miris bureka pa mi je rekla: “Burek ili ja!”
- I kako je sve završilo? – upita Haso.
- Jedem ga ja, jarane, a suza suzu goni – pojasni mu Mujo.
