U trenutku sazivanja sjednice Vijeća za provedbu mira, koja je svoj rad završila jučer u Sarajevu, zasigurno je bilo planirano i pitanje najavljenoga referenduma o Sudu i Tužiteljstvu BiH u Republici Srpskoj. No, uz raspravu o ovom famoznom referendumu bilo je riječi i o još jednom mogućem – o odluci Ustavnoga suda BiH o Danu Republike Srpske. I tako, dok odluka nije donesena o jednom, Ustavni sud se potrudio izazvati priču o još jednom referendumu. Međutim, ovaj put stvar je mnogo ozbiljnija. Ustavni sud BiH je, kako jedni vjeruju da je svojom odlukom o Danu RS-a udario na same temelje Republike Srpske, a drugi bi voljeli da je upravo tako, čini se, odsvirao kraj samom sebi kakav je bio do sada.Naime, obveza što su ju zakonodavci u Parlamentu BiH propustili davno uraditi - donijeti zakon o Ustavnom sudu BiH - sad je postavljena kao ultimatum. Jednoglasno od vlasti i oporbe u Republici Srpskoj. Hrvatski političari također kao nužnost navode donošenje zakona o ustavnom sudu.
Ključno je pitanje zašto stranci u Ustavnom sudu, prevagom čijih je glasova donesena ova odluka kao brojne do sada, kad ovih dana obilježavamo 20 godina Daytonskoga mirovnoga sporazuma i njegovoga Aneksa IV, Ustava BiH. Odgovor je jednostavan, BiH nije još postala suverena i demokratska država. Zašto nije? Odgovornost je i na Ustavnom sudu. Umjesto da je štitio Ustav, on je nerijetko donosio odluke koje nisu bile u skladu s tim samim ustavom koji uključuje i "izravno se primjenjuju prava i slobode zajamčeni Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima" a koji "akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima". Sjetimo se samo odluke o apelaciji hrvatskih predstavnika o javnom TV sustavu, donesene protiv legitimne jednoglasne hrvatske političke volje kao i mišljenja sudaca hrvatske nacionalnosti.
Nedopustiva je i njegova praksa da se postavlja kao zakonodavac i ustavotvorac, pa makar ako se samo zadržimo i na slučajevima kada nije spriječio druge svojim odlukama mijenjati ustavno stanje u BiH.
Tako da se cjelokupna javnost u BiH i Vijeće za provedbu mira bavi ili Ustavnim sudom ili referendumima koji su najavljeni. Time se stvara vrlo loše ozračje za reformske zahvate i put prema EU i NATO-u. Zapravo, to je sve jedna jedina tema, stara tema oko koje još nema suglasnosti u BiH, a očito ni u međunarodnim krugovima. Dok Bošnjaci inzistiraju na odlukama Ustavnog suda, ako se ne radi o izbornim pravilima za Mostar, zadržavanju stranaca kako bi imali po pravilu potrebnu većinu protiv hrvatskih i srpskih sudaca jer u protivnom, kako kažu, BiH bi se raspala, te zadržavanju OHR-a pozivanja na korištenje "bonnskih ovlasti" itd. Hr. predstavnici kao i predstavnici iz RS pozivaju na postizanje dogovora o tom pitanju svih pitanja.
Pozivanje za pomoć OHR-a, stranaca u Ustavnom sudu je izraz bošnjačke politike da oko ni sadašnjosti niti budućnosti BiH nema nužnoga konsenzusa. I taj nedostatak unutarnjega konsenzusa se nastoji nadomjestiti stranom intervencijama i represijom nad onim koji drukčije misle.
Ustavni sud je u najgorem trenutku (ne)svjesno potencirao ovo pitanje. Vijeće za provedbu mira kao sinonim za tzv. međunarodnu zajednicu u BiH morat će jasno dati odgovor na pitanje kolika je njihova vlastita odgovornost za ovakvo stanje u BiH 20 godina nakon Daytona.
