Nakon posjeta Tayyipa Erdoğana u zraku visi pitanje je li ga Hrvatska uopće trebala zvati u goste, s obzirom na reputaciju koga ga prati u demokratskim krugovima u svijetu. Misli se na njegovu despotsku vladavinu u zemlji, na odnos prema političkim protivnicima i kritičarima, na imperijalno ponašanje u vanjskoj politici. Nešto od toga kako vlada i što drugi misle o njegovoj vladavini vidjelo se i u Zagrebu: turski predsjednik bio je pod zaštitom kao da ima više neprijatelja nego prijatelja.
Na račun turskog predsjednika može se reći i više od toga. Međutim ni Amerika više ne prodaje demokraciju po svijetu. Hrvatska je mala i mlada zemlja koja se mora zalagati za određeni tip vrijednosti u međunarodnoj politici. U tom smislu, niti je Turska idealna zemlja niti je njezin predsjednik ideal državnika. Svijetom je ovladalo pragmatično načelo da su među državama samo interesi stalni, dok je sve drugo prolazno.
Lakše bi se našli razlozi da se i s takvim Erdoğanom održava komunikacija nego da se ona prekida; Turska drži ključeve u dvije najveće krize koje se tiču Hrvatske, u BiH i u Ukrajini. Nema ništa utješnoga ni pravednoga u tome da o budućnosti jedne zemlje odlučuju drugi, a ne ona sama. Susjedna država davno je izgubila to pravo, i ne može ga povratiti sve dok druge države, među njima i Turska i Hrvatska, određuju kako će se urediti BiH. Hrvatska to čini u ime pripadnika hrvatskoga naroda koji žive u toj državi, u ime strateške činjenice da s BiH ima dugu zajedničku granicu (i zajedničku povijest) te u ime prava i obveza iz međunarodnih sporazuma. Turska manje govori o povijesti, njezinu vladavinu u tim krajevima ne pamte svi po dobru, ne poziva se na međunarodno pravo nego na Aliju Izetbegovića; mlađi Izetbegović se hvali – a ne bi smio – da mu je otac ostavio Bosnu u amanet Turskoj. Kao da su države privatno vlasništvo da se mogu darivati.
Kako god se uzme i okrene, Turska ima utjecaj na Bošnjake, a time i na BiH kao jedan od njezinih pokrovitelja. S tom se činjenicom mora računati dok se ne afirmira sistem koji se još traži, jer ne vide se svi narodi u njemu kao ravnopravni i zaštićeni, ili dok se taj sistem ne sruši, što bi bilo gore. BiH još nema uvjete da bude građanska država; ni Erdoğan ne može popraviti stvari kad, s nekim razlozima, optužuje Dayton za sadašnje probleme. Zoran Milanović jednom je spomenuo da bi se Erdoğan, Vučić i on trebali dogovoriti o BiH i više to nije ponavljao. Stječe se dojam, ako ne i uvjerenje, da se BiH nije sposobna sama dogovoriti o sebi; drugi će to još teže učiniti bez sudjelovanja i podrške njezinih političkih snaga.
S jednim od aktera i krize i rješenja u BiH Hrvatska može razgovarati i tražiti zajednička stajališta, a može ga ignorirati, na svoju štetu. U Sarajevu je Erdoğan, misleći da je na svome terenu, upro prstom u tri člana Predsjedništva da se dogovore o izbornim pravilima, vjerojatno i o drugome. U Zagrebu je govorio o predstavnicima triju naroda, što je nešto sasvim drugo, jer Željko Komšić ne predstavlja tamošnje Hrvate. Nije bitan sam Komšić; bitnije je što se na njemu izražavaju političke suprotnosti oko uređenja BiH: hoće li država biti izgrađena na građanskome principu, za što još nema uvjeta, ili će se stabilizirati na nacionalnom ključu, da bi, u perspektivi, mogla funkcionirati kao država svojih građana.
Iz nekog ugla Hrvatska priznaje Erdoğanu prava na BiH koja on nema. Ali na mjestu turskoga predsjednika mogla je biti i Saudijska Arabija, mogao je i biti i Iran, našlo bi se i radikalnijih i konzervativnijih islamskih režima koji bi rado preuzeli pokroviteljstvo nad tamošnjim Muslimanima. Erdoğan, ipak, drži umjereniju liniju; poništio je mnoge vrijednosti Ataturkove laičke države, ali nije pustio da mu ISIL dođe ni na granice. S te je strane u BiH Erdoğan prihvatljiviji pregovarač od drugih potencijalnih pokrovitelja koji čekaju svoj red.
U ukrajinskoj krizi Tayyip Erdoğan nema konkurencije. Od važnijih svjetskih državnika, on je ostao – ili postao – jedini koji može otići i u Kijev i u Moskvu, koji je bio kod Zelenskoga, a ovoga će tjedna biti i s Putinom. Svi su drugi zauzeli strane ili još taktiziraju da vide na koju će stranu krenuti rat; Turska se nametnula kao posrednik i pri prvim diplomatskim pregovorima između Ukrajine i Rusije, i pri otvaranju trgovačkih putova za izvoz ukrajinskih žitarica. Otvori li se i šira mogućnost ili potreba za posredovanjem, Erdoğan može pružiti svoje usluge. Možda i jedini u ovom trenutku.
Kontrolom morskoga prolaza Turska drži stratešku poziciju oko ratne zone, koju moraju uvažavati i Ukrajina i Rusija. Erdoğan ide korak dalje od drugih kad kaže da je Krim ukrajinski i da Zapad ne bi trebao izazivati Putina. Državu koja tri desetljeća traži mjesto u EU, s malo nade da će ga ikad dobiti, koja je jednom nogom u NATO-u, a drugom slobodno hoda, koja s Rusijom vodi politiku toplo-hladno, koja želi biti hegemon na Bliskom istoku valja ozbiljno shvaćati, sa svim razlikama, kritikama i zamjerkama koje joj se mogu uputiti.
Netko Erdoğana cijeni, a netko ga ne cijeni, već prema tome kako zamišlja Tursku i njezinu politiku. U svijetu koji se pomirio s time da ne živi svoje najsretnije razdoblje, on je jedan od državnika koji i na spornoj i osporavanoj politici ima istaknuto mjesto.
Ko da je Erdogan toliko bitan za put BiH u EU. Ni Turska nema više aspiracija za članstvo u EU dok imaju takvog autokrata poput Erdogana.