Prošloga tjedna "obilježena" je druga godišnjica potpisivanja mostarskog sporazuma kojim su se politički predstavnici Hrvata i Bošnjaka obvezali na izbornu deblokadu u Gradu Mostaru, ali i na cjelovite izmjene Izbornog zakona BiH koje će uključivati legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda. Iako je potpisan uz nazočnost i aktivnu ulogu svjedoka iz međunarodne zajednice, dio tog sporazuma koji se odnosi na reformu izbornog zakonodavstva do danas nije realiziran.
U BiH, zapravo, postoji navika nepoštivanja dogovora, kako pisanih tako i usmenih. Stoga i ne čudi što je i posljednji skup u Bruxellesu, na kojem je predsjednik Europskog vijeća Charles Michel okupio predsjednike većine parlamentarnih stranaka iz BiH, ocijenjen neuspješnim, bez obzira na to koliko se neki trudili prikazati ga uspješnim i što su se neki od nazočnih stranačkih čelnika usmeno obvezali da će poštivati ustroj BiH, raditi na ispunjavanju europskih uvjeta, stabilnosti BiH, provesti sudske presude, uključujući i one o izborima. Nije to nikakav uspjeh na europskom putu, kako je poručeno iz Bruxellesa, već tek još jedan u nizu papira koji neće biti provedeni. Razlika je samo u tomu što su oni prethodni bili potpisani, a ovi usmeno prihvaćeni.
U Švedskoj bi to možda i imalo neku težinu, na Balkanu - nema. I to ne samo ovoga puta. Od Washingtonskog sporazuma iz 1994. godine do danas više je sporazuma i drugih dokumenata koji se tiču BiH ostalo "mrtvo slovo" na papiru nego što ih je provedeno u praksi. SAD je stajao iza sporazuma kojim je zaustavljen hrvatsko-bošnjački sukob i uspostavljena Federacija BiH. Međutim, čak i površan pogled na ono što danas imamo u Federaciji, a što je predviđao Washingtonski sporazum, pokazuje kako su to dva svijeta različita. Od ravnopravnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda do konfederalnog odnosa s Republikom Hrvatskom puno je toga iz potpisanog dokumenta što nikada nije realizirano ili je s vremenom modificirano.
Slično je i s Daytonsko-pariškim mirovnim ugovorom kojim je zaustavljen rat i uspostavljeni temelji današnje Bosne i Hercegovine. Iako uopće nije riječ o opsežnom dokumentu, mnogi tvrde kako ni polovina sadržanog u njemu do danas nije provedena. Dakako, svatko izvlači onaj dio kojemu najviše prigovara. Pa će tako jedni zamjerati što nisu uspostavljene državne korporacije ili što Aneks 7, koji se odnosi na povratak izbjeglica, nije u cijelosti proveden. Drugima smeta proširivanje državnih ovlasti u odnosu na daytonski Ustav, dok će treći isticati da im je jednakopravnost zajamčena potpisima najvećih političkih autoriteta na svijetu u godinama koje su uslijedile grubo uskraćena "puzajućim reformama".
Pa ako najmoćniji političari i države svijeta ne drže do svojih potpisa i preuzetih obveza, kako onda očekivati da balkanski lideri pokažu veću dozu moralne, pravne i svake druge odgovornosti. Zato je posljednji bruxelleski dokument unaprijed bio osuđen na propast. Sudionici tog sastanka nisu još prešli ni belgijsku granicu, a već su počeli različito tumačiti sadržaj dokumenta, a neki su ga čak i grubo falsificirali izmišljajući stavke kojih uopće nema. Naravno, sve to stavljeno je u funkciju predizborne kampanje.
Hiperprodukcija različitih ugovora, sporazuma, deklaracija dovela je do toga da se u BiH neki ne sjećaju ni što su potpisali. Primjerice, u istom tom Bruxellesu čelnici vodećih stranaka iz svih triju naroda 2013. godine potpisali su jedan dokument u kojem su prihvatili načelo legitimnog nacionalnog predstavljanja. Isti onaj nad kojim se bošnjačke stranke i političari danas zgražaju i nazivaju ga antieuropskim i anticivilizacijskim. U tom sporazumu nalazi se rečenica gotovo istovjetna onoj iz mostarskog sporazuma. Svi potpisnici te su se 2013. godine obvezali kako će se naći "izborni modeli koji će odgovoriti na legitimne zahtjeve konstitutivnih naroda i Ostalih". Danas, kada se razmatra prihvaćanje novih obveza na europskom putu BiH, dobro se prisjetiti nepoštivanja nekih davno prihvaćenih.
Daleko je BiH od moralnih političkih standarda u kojima bi se poštivala dana riječ ili stisak ruke. U zemlji u kojoj ni potpisi, ni pečati ni presude nemaju nikakvu pravnu i političku težinu, dane riječi još će se dugo tumačiti i prevoditi kako kome odgovara. Istodobno, BiH se uvlači u novu zajednicu Otvoreni Balkan, vrata za EU sve joj se više zatvaraju. Balkansku zajednicu za BiH, gle čuda, najviše zagovara upravo Europa. U takvim političkim razigravanjima bruxelleski neuspjesi ne padaju nikome teško. Dapače! Osim Hrvata s obiju strana granice, većina u EU, kao i u BiH nije, iskreno, za dobivanje kandidacijskog statusa. Zato ga je Europskom vijeću lakše dati državi u ratu nego onoj u miru. Možda se u petak u Bruxellesu ipak dogodi čudo?!
