Svjesni kako u narodu tradicionalno uživaju autoritet i da ih mnogi tretiraju kao da su osobno gospodari života i smrti, u mladoj hrvatskoj 30-godišnjoj povijesti mnogi su liječnici spremno odbacili bijele kute i transferirali se u najviše poluge državne vlasti. Premda su u svim državama Europske unije liječnici u politici iznimka, a kod nas pravilo od ranih 90-ih, i usprkos cijeloj regimenti liječnika-političara u redovima Sabora i Vlade, Hrvatska nikako da ozdravi. Cinik bi rekao kako vlast vrvi doktorima, a država nam sve bolesnija.
Svemu tome usprkos, ne postoji ama baš ništa nelegitimno u tome što se liječnici bave politikom, ali kad se politika bavi liječnicima onda imamo problem, ne samo strukovni već strukturni problem. Nakon što se posljednjih godinu dana o hrvatskim liječnicima gotovo isključivo izvještavalo kao o našim herojima u borbi s epidemijom, proteklih mjeseci eter je preuzela nezapamćena, na trenutke bizarna priča o borbama za prevlast unutar zagrebačkog KBC-a Sestre milosrdnice, borbama koje su razgolitile sve osim milosrđa.
Glavnu ulogu u trileru, sama protiv svih, preuzela je dr. Dijana Zadravec koja je nedavno, nakon pet godina, smijenjena s mjesta predstojnice Klinike za radiologiju pod optužbom da je terorizirala zaposlenike, da nije sazivala sastanke i da je bolnici nanijela negativan publicitet. Je li bio negativan i je li ga nanijela jedino ona, o tome se dade raspravljati, ali publicitet kao takav? To svakako. Samouvjerena i glasna, atraktivna i samosvjesna, nezapamćenim blitzkriegom zauzela je naslovnice novina i udarne televizijske minute, zapalila forume i portale. Kako i ne bi: ona je direktna, proziva za korupciju svoje kolege imenom i prezimenom, maše dokumentima, podiže tužbe i prijeti represivnim tijelima. S prozora mirno promatra prosvjed u krugu bolnice pa potom pred kamerama prezrivo pljucne na nj. I tako dalje, i tako dalje, u beskraj, činilo se. Stoga je, nakon svakodnevnog bombardiranja njezinom pojavnošću u medijima, kamo se rado odazivala usprkos zabranama njezinih nadređenih, nemoguće je ne uočiti da je takva parada samodopadnosti naprasno prestala. Zanimljiva podudarnost njezina povlačenja iz javnosti leži u činjenici da mu je prethodio sastanak s ministrom Vilijem Berošem i to na njezinu izravnu zamolbu, kako je to kasnije pojasnio ministar. A tome su sastanku pak prethodile javne prijetnje dr. Zadravec kako će objaviti sva saznanja i dokaze o političkom pogodovanju i kadroviranju na prethodnom izboru za ravnatelja bolnice, kao i sadržaj famoznog SMS-a koji de facto inkriminira predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. Koji, pokazalo se, (još uvijek) nije objavila. Hoće li ikada? U potrazi za odgovorom ovdje valja napraviti još jedan korak unatrag, prema kolovozu prošle godine, kada je u javnosti osvanula snimka njezina razgovora s ministrom. “Ja ti hoću reći da je vrh stranke, uključujući Andreja, tebi poslao jasnu poruku”, rekao je tada Beroš, pa se iz ovakvog modela komunikacije dade zaključiti kako je proteklih dana dr. Zadravec stranci, vice versa, odaslala vlastitu poruku koja je bez sumnje “prinesena pozornosti” onome kome je trebala stići. No kakva je poruka, naposljetku, odaslana javnosti i čemu se mogu nadati građani, čemu pacijenti, a čemu liječnici koji se ne žele baviti politikom i koji ne žele da se politika bavi njima? Je li dr. Zadravec ušutkana zviždačica kojoj ćemo se kolektivno ispričati ili je dr. Zadravec zlostavljačica kojoj zbog mobbinga treba zatvoriti vrata svih zdravstvenih ustanova i sankcionirati je? Ovako, javnost će znati premalo o liječnici koja zna previše.
