U Srbiji se na obilaznici oko Beograda prevrnuo vojni kamion s topničko-raketnim sustavom Pantsir-S1. Taj je sustav Vučićeva Srbija nabavila iz Rusije lani i time ojačala obranu od letjelica do 15 kilometara visine. U Hrvatskoj ta vijest nije pobudila interes, nije bilo zluradih komentara. Cinik bi rekao, zato što se u Hrvatskoj takvo što ne može dogoditi jer HV ne posjeduje ništa slično, dakle, nama se nema što takvo prevrnuti.
Kada je riječ o vojnim nabavama, u Hrvatskoj se Vučićevoj Srbiji već dulje ne podsmjehuju, bez obzira na to što Vučić nabavlja oružje po sličnom sistemu kao što nabavlja i cjepiva protiv korone. Odnosno, gdje god netko proizvede cjepivo, eto Vučića u šopingu. I premda će vojni stručnjaci kritizirati njegov sustav nabave, gdje on spaja teško spojive stvari poput kineskih naoružanih bespilotnih letjelica, ruskog protuavionskog sustava Pantsir, bjeloruskih MiG-ova 29 i francuskog protuavionskog sustava Mistrala, činjenica je da u posljednje tri-četiri godine Srbija vrlo ambiciozno obavlja važne vojne nabave, udvostručuje vojno trošenje, što je rezultiralo time da je na ljestvicama vojne moći pretrčala Hrvatsku. Dok se to nije dogodilo, u Hrvatskoj se voljelo isticati neke vojne prednosti nad istočnim susjedom, no kada je Srbija preskočila Hrvatsku, u modi su izjave iz vrha HV-a ili hrvatske politike da se “Hrvatska ne natječe sa Srbijom”. Riječ je, naravno, o pozerstvu, jer oni koji razumiju stvari i stalo im je do nacionalne sigurnosti teško podnose činjenicu da Srbija postaje vojno moćnija od Hrvatske i da nabavlja oružje koje može koristiti i u napadačke svrhe. Vojni realisti u Hrvatskoj pak znaju da jednim odlučnim potezom Hrvatska može uspostaviti ravnotežu, a samo bi bedaku trebalo objašnjavati zašto je ona važna na ovim prostorima. Zato je nabava moderne borbene eskadrile prioritetno važna i za HRZ i za nacionalnu sigurnost. Nabavom borbene eskadrile rješava se i problem nepostojanja gotovo nikakve protuavionske zaštite našeg zračnog prostora, koju u ovom trenutku omogućuje tek onih naših nekoliko MiG-ova 21 koji još uspijevaju lebdjeti protivno svim zakonima fizike i mehanike.
Nove borbene zrakoplove Hrvatska ne pokušava nabaviti u posljednje tri godine, ona to pokušava učiniti već 15 godina. Zadnji natječaj na kojem smo mi pokazali tu namjeru završio je prije pola godine, no objava odluke Vlade RH o tome koji je zrakoplov izabran stalno se odgađa. Povjerenstvo koje je navodno donijelo solomonsku odluku, pa je u kategoriji novih zrakoplova preporučilo kupnju novih američkih F16 Block 70/72, a u kategoriji rabljenih nabavu francuskog Rafala 3, ipak je obavilo svoj posao i na Andreju Plenkoviću bilo je samo da presudi i u skladu sa strateškim i političkim, pa onda i ekonomskim kriterijima prelomi i objavi vijest. No naš premijer, upitan zašto se kasni s objavom i do kada zapravo Hrvatska ima rok da odgovori ponuditeljima, odgovorio je u svom ležernom stilu: “Uzet ćemo si još neko vrijeme da o tome u miru odlučimo”. Zašto Plenković na početku godine nije objavio odluku, svima je jasno. Nakon katastrofalnog potresa na Banovini to uistinu ne bi bilo primjereno. No mjeseci su prolazili, a situacija se “usložnjavala”. Zašto sada ne objavi tu odluku, opet bi trebalo biti jasno, stavimo li se u glavu birokrata. Kriza je s plaćanjem dugova za nabavu lijekova, a šepa i s obnovom Zagreba i Banovine.
Dolaze lokalni izbori u svibnju pa ćemo i to pripisati kao još jedan razlog odgode. Budu li rezultati za vladajuće loši, to će uzburkati stanje u vladajućem HDZ-u pa će to možda biti novi razlog. Gledamo li na stvari malo optimističnije pa se u roku od dva mjeseca poboljša situacija s procjepljivanjem nacije protiv korone, budu procijepljeni i turistički radnici, jako mediteransko sunce smanji virulentnost virusa u svim sojevima pa to sve zajedno spusti brojke zaraženih i krene bolja turistička sezona, možda to ohrabri Plenkovićevu vladu da konačno naciji objavi koje avione nabavljamo. Znači, negdje s početkom ljeta. Pesimisti i oni koji se protive skupim vojnim nabavama računaju da se Plenković uopće neće usuditi ići u nabavu, nego će sve ove zapletaje iskoristiti te je odgoditi za “bolja vremena”.
Optimisti se pak, pogotovo što se čuje da se Vlada raspitivala kod ponuditelja imamo li još vremena, i dalje nadaju da će se planeti poravnati i da će u 2021. Hrvatska ipak ugovoriti nabavu eskadrile. To nam je, naime, zadnji rok želimo li 2024. zadržati vlastiti nadzor zračnog prostora, jer tada MiG-ovi više neće moći letjeti. Plenković jest spor u donošenju odluka, no treba ipak računati na to da bi i njemu bilo nezamislivo da stane pred javnost i skrušeno prizna “falija sam” te ostane zapisan u povijesti kao onaj koji je pokopao borbenu komponentu HRZ-a i pristao da nas brane tuđini.
