Isus je s apostolima nakon posljednje večere otišao na Maslinsku goru (Matej i Marko pišu u zaseok Getsemani). Evanđelist Luka naglašava kako je Isus češće išao na Maslinsku goru. Kad su došli na Maslinsku goru, učenicima je rekao: “Molite da ne padnete u napast!” (Lk 22, 40) Luka ne navodi kako je Isus izdvojio tri apostola: Petra, Jakova i Ivana. Odmaknuo se mirno od njih jedno dvadesetak metara. Isus je i prije molio u osami. Kleknuo je Isus i počeo se moliti: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja!” (Lk 22,42) Moli s dubokom vjerom, predanjem i poslušnošću. Bibličar fra Anto Popović za Isusov završetak molitve: “Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja” piše: “Ovaj završetak Isusove molitve pokazuje temeljno usmjerenje Isusovog života. Isus priznaje volju Božju kao vrhovnu normu svoje vlastite volje, podlaže vlastite želje ovoj volji koja se očituje u onom što Bog određuje i dopušta. Isus prihvaća činjenicu da je njegova predstojeća i neizbježna muka i smrt sukladna volji onoga koji u svemu tome jest i ostaje Otac, pun dobrote, i Bog svemogući. Ipak, nigdje ‘ono što ja hoću’ nije tako izravno stavljeno nasuprot volji Božjoj. Ovdje nije ljudska samovolja suprotstavljena božanskoj volji, nego ovdje govori netko tko i pred Božjom voljom ima posebno pravo govoriti o ‘svojoj volji’ i upravo zato se podvrgava višoj volji Božjoj. Volja Božja određuje Isusov životni put.”
Isusova molitva je uslišana. Isusu se, kojeg je obuzela tjeskoba i strah, ukazao anđeo. Anđeo ga je počeo hrabriti za ono što će slijediti: suđenje, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, skidanje odjeće, mučenje, razapinjanje i smrt. Strepnja je još jače obuzimala Isusa. A on je još žarče molio. Krvav znoj ga je oblijevao. Kad je završio molitvu, ustao je. Vratio se učenicima. Oni su već bili zaspali. Evanđelist kaže, žalost ih slomila. Isus ih upita: “Zašto spavate?” (Lk 22,46) Ponovno ih hrabri da ustanu i mole kako ne bi upali u napast...•
