Nakon što sam prošloga tjedna pisao kako je Amerika, odnosno NATO i EU, izdala odane saveznike Kurde i ostavila ih na milost i nemilost Turcima, iz Bruxellesa stiže slična poruka. Iako su ispunile postavljene uvjete, Sjeverna Makedonija i Albanija ostale su bez obećanoga otvaranja pristupnih pregovora s Europskom unijom. Time su prekršili vlastita obećanja i utvrđena pravila ponašanja, a upravo je to ono što godinama zamjeraju zemljama na Balkanu.
Razočaranje, posebno u Sjevernoj Makedoniji koja se zbog europske perspektive odrekla vlastitog imena i napravila teški i bolni kompromis s Grčkom, nacionalnih je razmjera. Premijer Zoran Zaev dogovorio je prijevremene izbore koji će biti raspisani 12. travnja iduće godine, a prvi čovjek sjevernomakedonske vlade službeno podnosi ostavku već 3. siječnja. Pozvao je građane da, unatoč svemu, ne odustaju od proeuropskoga puta. Ipak, to neće biti nimalo lako. Svjesni su toga i dužnosnici Europske unije koji bez imalo diplomatskog uvijanja tvrde kako je napravljena pogreška.
Nije prvi put da Zapad (a protivljenje otvaranju pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom predvodi Francuska uz potporu Nizozemske i Danske) pravi pogreške na Balkanu s ozbiljnim posljedicama. Tjera od sebe one koji danas najviše vjeruju u nju. Dok je Britanci napuštaju, Europska unija okreće leđa balkanskim zemljama u kojima je ideja Unije itekako živa. Čak i u BiH, čiji se konstitutivni narodi ni oko čega iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ne mogu dogovoriti, ulazak u Europsku uniju ima široku potporu većine pripadnika svih triju naroda. To je možda i jedino pitanje oko kojeg se Hrvati, Bošnjaci i Srbi u toj zemlji ne svađaju.
No, blokada koju je Pariz preko Bruxellesa postavio Sjevernoj Makedoniji i Albaniji osjetila se i u BiH. Mnogi su danas sumnjičavi i u pogledu obećane europske perspektive te zemlje. Ako je Makedoncima nakon svega što su uradili ispunjavajući njezine uvjete Europska unija rekla “stop”, zašto bi BiH, uz brojne reforme i preuzete europske standarde, sutra dobila drukčiji odgovor? Idealan je to europski “dar” onima koji godinama BiH pokušavaju usmjeriti prema nekim drugim integracijama. Onima čija su središta bliže ili dalje Istoku.
Sada su euroskepticizmu vrata na Balkanu široko otvorena. Neće biti iznenađenje ako već u sljedećem istraživanju javnoga mnijenja broj onih koji ne vjeruju u europsku budućnost BiH i drugih zemalja regije bude veći od broja zagovornika integracije u Europsku uniju. Nemoguće da toga nisu svjesni u Europskoj uniji, uključujući i zemlje čije su vlade imale presudnu ulogu u povijesnom “ne” Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Ne pošalje li suprotne poruke na Balkan, EU će možda i trajno izgubiti ovaj dio svog prirodnog prostora.
Uloga Hrvatske u toj priči uopće nije beznačajna. Pogotovo što će za nešto više od dva mjeseca preuzeti predsjedanje Unijom i prigodu da u značajnoj mjeri kreira europsku agendu. Dakle, i da odluku o otpočinjanju pristupnih pregovora za Albaniju i Sjevernu Makedoniju vrati na “popravni”. Ne treba, naravno, precjenjivati ulogu i moć Hrvatske u Europskoj uniji, ali, kao zagovornik proširenja, službeni Zagreb može iskoristiti poziciju predsjedatelja Europskom unijom u sljedećem šestomjesečnom mandatu.
Posebno je tu važna uloga premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića čiji rejting u Bruxellesu značajno premašuje realnu snagu i upitne europske standarde Hrvatske. Njegovo diplomatsko iskustvo i politički ugled u europskim prijestolnicama mogli bi značajno pomoći da se ispravi nepravedna i pogrešna odluka s proteklog summita. Za Hrvatsku je iznimno važno da se njezini susjedi, a posebno BiH, gdje su Hrvati jedan od konstitutivnih naroda, u skorijoj budućnosti pridruže Europskoj uniji. I nije to stvar ove ili one hrvatske vlade, već nacionalni interes visokog prioriteta. Za Hrvate u Hrvatskoj i BiH bilo bi pogubno dugoročno ostati podijeljenima granicom EU-a. Pitanje je što bi ulazak u neke druge integracije, umjesto europskih, značio i za fizički opstanak hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori i Srbiji.
O sigurnosnoj i političkoj destabilizaciji zapadnog Balkana kao hrvatskog susjedstva suvišno je i govoriti. U Parizu, Den Haagu i Kopenhagenu kao da zaboravljaju da je kosovski problem neriješen i da je upravo europska budućnost mamac kojim je Bruxelles dosad privlačio Beograd i Prištinu za pregovarački stol. Službeni Zagreb sigurno je svega svjestan i ne treba sumnjati da će premijer Plenković znati braniti te argumente nakon što Republika Hrvatska od (za Balkan) nezainteresirane Finske preuzme predsjedanje EU-om.
Hrvatska će doći u poziciju da predvodi zagovornike proširenja unutar Europske unije i još jednom pokaže svojim susjedima, posebno u Sarajevu i Beogradu, da od nje u Europi nemaju boljeg odvjetnika. Ne uspije li Plenković, onda bi se mogle obistiniti riječi njegova sunarodnjaka Miroslava Krleže koji je napisao: “Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi”. Zapad je prošlog tjedna u mraku već ostavio Kurde, Sjevernu Makedoniju, Albaniju, a u polumraku već odavno BiH, Srbiju... Turska je shvatila kako je time od Zapada dobila prešutno “zeleno svjetlo” za napad na Kurde u Siriji. Pitanje je tko uopće može zaustaviti širenje rata. Ipak, želim vjerovati kako je Krleža bio samo dobar pisac i loš politički analitičar. I da Plenković može upaliti svjetlo u “balkanskoj krčmi”.
