U Bosni i Hercegovini nema gotovo ničega što se ne tumači kroz prizmu triju istina. Nema ni jedne važnije odluke domaćih i međunarodnih sudova, povjerenstava, pa čak i statističkih zavoda, koju svi poštuju. A tek političke odluke. One se tumače na stotinu različitih načina. Uglavnom u povijesnom (ratnom) kontekstu. Proslava Dana RS-a jedno je od tih pitanja koje u sebi sadržava sve, i pravne, i političke, i povijesne prijepore. Zbog religijskih odredbi Ustavni sud BiH osporio je ustavnost zakona koji je definirao 9. siječnja kao Dan RS-a. Nakon toga, Skupština RS-a je taj dio oko krsne slave, odnosno proslave Svetog Stefana, izbacila iz zakona i opet proglasila 9. siječnja svojim službenim praznikom. U Federaciji se Dan RS-a i dalje smatra neustavnim, baš kao što se u RS-u takav stav ima o 25. studenoga (Dan ZAVNOBiH-a) ili 1. ožujka (Dan neovisnosti BiH). Pomalo šaljivo mogli bismo se zapitati kako uopće uskladiti proslavu “političkih“ praznika kada se i Nova godina u BiH ne slavi istoga datuma. Katolici su je dočekali 1. siječnja, pravoslavci jučer, a muslimani će 31. kolovoza hidžretsku 1441. godinu.
Poput praznika, ne poštuju se ni odluke Ustavnog suda, poput one da je Izborni zakon u nekim svojim dijelovima diskriminirajući. Unatoč sudskoj presudi, izbori su održani i dijelom provedeni. Čak štoviše, Bošnjaci su inzistirali da temelj oko raspodjele mandata za Dom naroda bude popis iz 1991., a ne iz 2013. godine. Pritom je popis iz 2013. regularan, a onaj iz 1991. službeno nikada nije objavljen, a njega Dayton uvažava. Dodatno, Srbi osporavaju taj posljednji popis jer su bošnjačkim lobiranjem upisani i nerezidentni stanovnici. BiH nema ni originalnoga Daytonskog sporazuma. Dakle, ni Ustava. Izgubili su ga čim su ga potpisali. Pa ga sada svatko tumači na svoj način.
Postoji devet odluka Ustavnoga suda koje nisu provedene. Najpoznatija je ona iz apelacije Bože Ljubića zbog koje se ne zna hoće li BiH uopće imati vlast. Ne provode se odluke ni međunarodnih sudova kao što su “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”. Tumače se različito baš kao i presude Haaškog suda koje su u bh. javnosti redovito dočekivane s oprečnim raspoloženjem. Osuđenici su, u pravilu, za jedne heroji, za druge zločinci. Relativizira se i Deklaracija o Srebrenici. Ne zna se ni je li važeći sporazum BiH s NATO-om. Nije jasno ima li ili nema sporazuma o granici s Hrvatskom, je li sporna gradnja Pelješkog mosta, čije su hidroelektrane na Drini...
Kako u takvom ozračju suprotstavljenih “istina” znati što slaviti, a što ignorirati. Osobito što se svakodnevno slave pobjede nad neprijateljima ili obilježavaju masakri, a poraženi ili zločinci su, uglavnom, njihovi susjedi, druge nacije. Politički i medijski moćniji vješto skrivaju svoje zločine. Ovoga 9. siječnja nije se ni čulo da su baš toga istog dana, kad su Srbi slavili svoj praznik, 1994. bošnjačke postrojbe napravile masakr nad 27 nedužnih hrvatskih civila i vojnika HVO-a u Buhinim Kućama (Vitez). Prebacivanje fokusa sa središnje Bosne na RS i brutalno diskreditiranje Hrvata zbog nazočnosti događaju u Banjoj Luci, svakako je bilo i u funkciji prikrivanja godišnjice tog stravičnog zločina. Jer, i to je BiH sa svojim trima istinama.
