Prošlotjednu udaju kćeri Bakira Izetbegovića, proslavu 65. rođendana Dragana Čovića, Dodikov susret s Bakirovim kumom ili let helikopterom na rođendansko slavlje javnost je u Bosni i Hercegovini pratila više od korone, požara, blokade države, ustavnih promjena ili pak nove krize u Afganistanu. Slično je i u Hrvatskoj koja istražuje je li ministar Marić trebao biti na prijateljevoj jahti, kako je novinarka izvršila “desant” na privatni Thompsonov posjed, je li Milanović uvrijedio Plenkovića i obrnuto...
Javnost u Srbiji tjednima je zaokupljena šokantnom pričom o bandi Velje Nevolje koja je na monstruozan način mučila i ubijala protivnike. Snimke masakriranih žrtava iz njihovih mobitela ne silaze s naslovnica. Priču čine još dramatičnijom sumnje da mafiju povezuju sa srbijanskim državnim vrhom. Moglo bi se nabrojiti još desetke sličnih priča u našem bližem i daljem okružju od kojih mediji žive ovoga ljeta. Koje ipak nije bilo tzv. vrijeme kiselih krastavaca. Odnosno, bilo je neuobičajeno puno važnih, ozbiljnih događanja. Čak i pozitivnih. Ali javnosti su privatna slavlja, skandali, nasilje ili pak zavirivanje u tuđu privatnost postali važniji i zanimljiviji od službenih i aktualnih događanja.
U odnosu na žutilo i crnu kroniku, ozbiljne teme i dubinske analize profesionalnih novinara potpuno su pale u drugi plan. Istraživačke, čak i ekskluzivne priče koje profesionalci rade satima, ponekad i danima, imaju i desetak puta manju čitanost od običnog amaterskog uratka nastalog u nekoliko minuta. Još ako je mobitelom u (ne)običnoj situaciji uhvaćena kakva poznata osoba, onda klikovi rastu do vrtoglavih brojki. Zbog toga su javne osobe izložene progonu lovaca na snimke.
Sveprisutna snimanja mobitelom imaju i pozitivnu stranu. Svi su postali oprezniji u ponašanju jer nikada se ne zna tko može snimku postaviti na društvene mreže. Zbog toga se mnogi uljudnije ponašaju i izbjegavaju zabranjena društva. Shvatili su to i oni koji bi trebali štititi zakon, osobito suci nakon privatnih fešta s Kerumom ili Zdravkom Mamićem.
U današnjem vremenu tko god ima mobitel potencijalni je dopisnik medija. Svi sve snimaju i stavljaju na Facebook ili Instagram, a ponekad i šalju portalima. Nitko se više ne osjeća sigurno jer zna da može završiti u javnosti. Poznata osoba na snimci, osobito u nepriličnoj situaciji, jamči zaradu. Još je poraznije da svi vrte istih tih desetak vijesti ili videozapisa. Žutilo je tako bez ispaljena metka dobilo bitku s ozbiljnim medijskim sadržajem. Urednici sve više podliježu tržištu i daju prioritet onim pričama koje se čitaju. Zanimljivo je da se najviše zgražaju nad takvim novinarstvom oni koji su njegovi najveći konzumenti. Na koncu, zbog njihovih klikova urednici forsiraju trivijalne priče. Prodaju robu koja ide, poput prodavačica na tržnici. Nitko tamo ne donosi voće koje se ne kupuje. Na cijeni je oduvijek bilo ono zabranjeno.
Uz postavljanje kompromitirajućih sadržaja, javne osobe još brutalnije bivaju izložene vrijeđanju anonimnih komentatora na društvenim mrežama. Zastrašujuća je količina mržnje, nasilja i primitivizma koja se može pročitati čak i ispod ozbiljnih tekstova. Javni prostor vapi za zakonskom regulativom. Ona bi čitatelje odvikavala od žutila i oživljavala naviku čitanja ozbiljnih tekstova. Što, dakako, priželjkuju ozbiljni mediji i nakladnici knjiga.
Izokrenute medijske vrijednosti umnogome su uspostavile standarde i za ponašanje političara. Prisilile su ih da se uglavnom brinu o svom imidžu. Od odijevanja do toga kakvom će retorikom pridobiti birače. Koliko god strahovali od toga da neočekivanom snimkom budu izloženi uvredama i kritikama, toliko su svjesni da im neki jeftin populistički potez može donijeti više političkih bodova od ozbiljnih društvenih reformi. Većina birača, ponajviše na temelju takva dojma, odlučuje kome će dati svoj glas. U tom začaranom krugu zamagljeno je sve bitno. Javnost se bavi nevažnim i privatnim životom političara. Uživa čitajući o njihovim navikama i proslavama i istodobno prezirući što ih održavaju.
U takvom medijskom, političkom ozračju najmanje se dužnosnike propituje zašto se građani iseljavaju, zašto nema posla, zašto su plaće male, zašto se ne uhvate ukoštac sa strukturnim reformama države... Dakako, političari moraju prihvatiti i da ih se više nego druge može kritizirati i za privatne pogreške. No, ne treba nitko biti izložen linču. Osobito ne zbog privatnih fešta. Na kraju, i one mogu biti društveno dobro.
Recimo, Dodik je nakon duge blokade državnih institucija došao u Sarajevo razgovarati s drugom dvojicom članova Predsjedništva i s kumom Izetbegovićeve kćeri – turskim predsjednikom Erdoğanom. Još ga ništa nije koštalo. Među malicioznim komentarima kritičara je i onaj da mladencima navodno nije dao dar jer se previše istrošio na nedavnom rođendanu.•
