Jednom prigodom u prelijepom mostarskom restoranu Radobolja, kod Škore, kako se u gradu i narodu može čuti, za vrijeme međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće i predizbornih predstavljanja družio sam se s maestrom Arsenom Dedićem, neponovljivim čovjekom, glazbenikom i pjesnikom.
Objedovali smo.
Dugo razgovarali o svemu i svačemu.
Dotakli se i političkih prilika.
U uzburkanom vremenu i nevremenu to nije moguće zaobići ni izbjeći.
To je naša svakodnevica.
Tako šarmantna i razbarušena sugovornika u životu koji, evo, pristojno traje, nisam sreo ni upoznao.
U jednom času glazbeni i poetski genij reče:
"Meni se, Josipe, čini da kod vas u Bosni i Hercegovini među dva-tri milijuna stanovnika ima tek nekoliko slobodnih civila. Svi drugi su predvodnici političkih stranaka i svog bratstva koje se okupilo na platformi praznih priča i predizbornih obećanja."
"Tako je, baš tako!", odgovorih mu.
"Ja, maestro, imam malo drugačiji dojam.
U našim izbornim godinama kao da civila uopće nema.
Kao da ne postoje.
Svatko je na ovaj ili onaj način uključen u bitku za svaki mogući glas.
Za svoju političku stranku.
Jer, od toga se živi.
Često dobro i udobno."
Po svojoj prirodi i po svojim ljudima Bosna i Hercegovina zanimljiva je zemljopisna pojava i prostor.
I lijepa je!
To će reći svatko tko s dobrim namjerama prošeće ravnom i plodnom Posavinom, šumovitom i vodnom Bosnom, krševitom i sunčanom Hercegovinom i na svom putovanju spusti se do Neuma i plavetnila Jadranskog mora.
Ovdje se nameće jedno ozbiljno pitanje.
Plaća li Bosna, s njom i Hercegovina, danak svojoj prirodnoj ljepoti pa je iz stoljeća u stoljeće uznemiravaju i napadaju?
Mira joj ne daju.
Jučer oni s Istoka, danas ovi sa Zapada.
Ima i onih koji, zajedničkim snagama i istim kolonijalnim namjerama, pokušavaju nešto odvojiti i svojoj Matici pripojiti.
Povijest nije važna.
I tako je svatko tumači kako njemu najviše odgovara. Promatrajući stajališta takvih ljudi, uvijek sam se pitao kako se ne zamore tumačeći kako su oni u pravu i uvijek na časnoj i ispravnoj strani? I kako se ne umore u nastojanju da sve oko sebe gurnu na drugu stranu kako bi dohvatili što veći zalogaj? Čudno je kako netko mudar i razuman ne kaže "dosta je" jer sutra bismo mogli ostati sami i prezreni.
Živimo u vremenu za koje povijest svjedoči da je doba velikih prijeloma. Prije svega mislim na razdoblje devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se urušio rigidni komunistički poredak, kada su se eruptivno počele rađati nove, u biti stare, drevne državne zajednice u potrazi za grubo potisnutim povijesnim, kulturnim i duhovnim identitetom.
Narodi se u kolektivnom pamćenju sjećaju svojih davnih i opjevanih tvorevina, svojih kraljeva i careva, nekadašnjih granica, naravno, i potisnutih i zamračenih nacionalnih identiteta. Narod pamti i ne zaboravlja svoje korijene, nekadašnje uspjehe i ovodobna stradanja.
Tako pučki pjesnik Ivan Kordić pjeva:
"Bosno moja, lijepa li si,
još bi stoput ljepša bila,
da te sila strana
davno nije pokorila."
Inače, Bosna, s njom i Hercegovina, nepresušno je vrelo vrijednih i hrabrih ljudi, talenata i osobenjaka, spremnih i odlučnih na žilavu borbu, baš onako kako se njihova postojbina bori s burom i žegom, kišom i sušom te neprijateljima opasnih namjera.
Onih koji su željni tuđega polja, dola i mora.
Drevni Latini kažu: Semper avarus eget – pohlepno, nikad dovoljno!
Plavetnilo najljepšeg mora na svijetu neodoljivo mami moćnike koji smatraju da to mogu osvojiti ili da im, po njihovu tumačenju povijesti, to i treba pripasti. Čudno je i dostojno divljenja kako su naši preci, hrabri neretvanski gusari i ljuti hercegovački ustanici, uspjeli očuvati neumsko plavetnilo od bjelosvjetskih moćnika svih boja i sumnjivih namjera.
Pogotovo u vremenu u kojem se budila zlokobna sila koja se uzdizala i neprestano unosila strah i neizvjesnost među ljude i narode. Objektivno, nesporazumi s elementima osvajanja nisu nestali.
Kao da nešto uvježbavaju.
Kao da se za konačan obračun pripremaju.
Jer, na našim prostorima, obeščašćenim ubojstvima, jamama i masovnim stratištima, nije dobro ni kada se počnu prepirati predsjednici mjesnih zajednica, a kamoli najviši zaneseni legitimni predstavnici naroda. Nije dobro ni kada zarate ulice i spomenici. Mostarska ulica, sarajevski i banjolučki spomenici kralju Tvrtku Kotromaniću vrhunac su politikantskih nadmetanja i prisvajanja.
Kada se društveni odnosi toliko poremete i kada se počnu prepirati kardinali i patrijarsi, vladike i reisi, tu dobra biti ne može. Davno je Miroslav Krleža (1893. – 1981.), genijalni um i pisac, upozorio: "Pred nama su teška i neizvjesna vremena, ne dao Bog – i ona s potocima krvi!"
Kada kažem da je naša zemlja nepresušno vrelo jednih, drugih i svih talenata, sjetih se male livanjske enklave i onog što je ona dala za afirmaciju nogometne reprezentacije susjedne Hrvatske. Kako objasniti genetsku činjenicu da su u razdoblju od dvadesetak godina pod visovima Troglava i Kamešnice stasale svjetske nogometne veličine kakve se na cijelom svijetu na prste jedne ruke mogu izbrojiti: Davor Šuker, Niko i Robert Kovač i tek punoljetna djeca Luka Sučić i Petar Sučić.
Moram se prisjetiti i dvojice genijalnih nogometnih stratega – Miroslava Ćire Blaževića (1935. – 2023.) i Zlatka Dalića (1966.), onih koji su u nekoliko navrata pokorili cijeli nogometni svijet i ponizili mnogoljudne nacije koje imaju više od pedeset milijuna do milijarde, pa čak i milijarde i pol stanovnika.
Kako zaboraviti Matu Rimca (1988.), genijalnog izumitelja, upamtimo dobro – Nikolu Teslu (1856. – 1943.), dvadeset prvoga i svih budućih stoljeća. Vrijedno je spomenuti da je u Livnu prije dvije stotine godina rođen fra Mihovil Sučić, prvi bosanskohercegovački kirurg. Studij teologije završio je u Veneciji, a Medicinski fakultet u Padovi. Davno su mitskim Livanjskim poljem zapuhali vjetrovi uljuđene zapadne civilizacije.
Zato s pravom i debelim pokrićem nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975.) piše:
"Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To su ljudi koji su više skloni računu nego osjećaju. Ali njihova je računica tako dobra i sigurna da je redovito korisnija zajednici i pojedincu nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena vidika i plitke pameti."
Nažalost, iskusne, mudre i posvećene ljude velika slavlja i očekivanja znaju ponijeti pa i oni znaju izgovoriti nepotrebnu i kancerogenu riječ. Tako se znaju zapaliti vatre i zatalasati podzemne balkanske strasti. Zato je u takvim prigodama obraćanje najbolje napisati da se jezik ne bi razigrao i nešto suvišno rekao.
Jer naš naraštaj živi u vremenu svođenja starih računa i nesporazuma koji drijemaju i poput vulkanske lave čekaju trenutak u kojem će ponovno progovoriti, sve zatamnjeti ili barem pepelom zasuti. Stari nesporazumi, osobito u vrijeme predizbornih obraćanja, znaju se podmuklo oglasiti pa, ako zatreba, i s dekorom nekada pobijenih i nestalih zasuti. Nekada i sa statističkim brojevima koji i ne moraju biti točni.
Našu prošlost, koja je bila teška i tragična, ne smije se zaboraviti.
Iz nje treba učiti.
U nju se ne smijemo preseljavati.
Ne smijemo se pretvoriti u svoje pretke i rekonstruirati prilike u kojima su oni ratovali.
Ukratko i konačno treba reći što pripada zajedničkoj prošlosti i povijesti i osloboditi se beskrajnog kruga osveta. Konačno, živimo u vremenu umjetne inteligencije koje zahtijeva dublje promišljanje, kvalitetniji duh ovozemaljskog suživota. Koliko god bili različiti putevi kojima smo se kretali, nikada se ne smije zaboraviti ni zaobići temeljna obveza poštovanja drugoga čovjeka i drugog naroda.
Kako u opakom bosanskohercegovačkom grotlu primiriti poruke blagopokojnog patrijarha Irineja (1930. – 2020.):
"Neki zubima škrguću na Republiku Srpsku, ali uzalud im. Ako je Gospod Bog blagoslovio narod i one koji su je stvarali, Republika je postavljena na onome što je vječno i neprolazno. Što Gospod podupire svojim prstom, tome se nitko suprotstaviti ne može. Naša Republika nastala je na Božjim zakonima i na istini."
Kojoj istini?
Izjava Njegove Svetosti mrak je minulih stoljeća.
Svevišnji nije nikada blagoslivljao jedan narod, jednu granicu, jednu vojsku i jednu političku ideju. Svojim prstom Svevišnji podupire svoje zapovijedi i univerzalne vrijednosti:
ne ubij,
ne ukradi,
ljubi bliženja svoga kao sebe samoga.
Ovakve izjave lako uzburkaju prikrivene duhove i opasne namjere.
Kardinal Vinko Puljić (1945.), mudar i odlučan vjerski učitelj, kaže:
"Bratski vas pozivam i molim da pomognete u izgradnji trajnoga mira među ovdašnjim ljudima i narodima, među našim crkvama i bogomoljama.
Odbacimo nasilje i bezakonje!
Neka zavlada univerzalna Božja pravda!
Samo tako i nikako drukčije.
Jer neće se naša djeca rađati da bi sutra nekom život kratila."
