Fra Ante Marić jedan je od onih svećenika kojima je Bog dao literarni talent pa su u stanju nagomilano znanje i iskustvo crpljeno iz brojnih knjiga, ali i pučkih predaja pretočiti u iznimna književna djela. “Nikad nije dobro za fratra i svećenika općenito da bude daleko od puka”, kazuje nam ovaj nadareni pisac, autor libreta “Diva Grabovčeva”, po kojoj je don Dragan Filipović, brat po poslanju, napisao prvu hrvatsku operu u BiH, a koja je praizvedena sinoć u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. O ovom povijesnom danu za hrvatsku, ali i bh. kulturu općenito, razgovarali smo s fra Antom.
Večernji list BiH: Odakle vam ideja da napišete libreto baš o Divi Grabovčevoj? Kad ste ga napisali?
- Libreto sam napisao u Drinovcima polovinom siječnja 2004. godine. Rijetko pišem stihove. No, Diva mi je tih mjeseci bila nekako u srce zasjela. A, čitao sam “Djevojački grob” Ćire Truhelke po tko zna koji put. Truhelki je sve o Divi ispričao čovjek na čijim je rukama umrla, njezin kum Arslanaga. Poredao sam likove iz tog događaja i opisao ga u stihovima. Naslovio sam ga “Diva” (libreto za oratorij). Ova je poema, rekao bih, tiskana u “Vitku”, časopisu Matice hrvatske, Ogranak Široki Brijeg, 2005. godine. Na Arslanaginu priču sam dodao djevojke na izvoru u Brajinu Dolu. I vile Jezerkinju, Izvorkinju, Planinkinju. Mislio sam da je Divino vrijeme, vrijeme priča o vilama. Vile su sve mogle. Ove su dobre vile. Narod je bio vjeran, odan Bogu, a u svojoj je mašti na svim svojim izvorima, planinama i jezerima zamišljao vile koje su mu u teškim danima života pomagale. A i sama činjenica da je Divu i uspomenu na nju očuvao narod, dala mi je itekakav poticaj.
Večernji list BiH: Što za vas osobno predstavlja Diva?
- Diva je predivna priča o ljepoti koja zasja pravim sjajem kad je na iskušenju. Ona je očev uzdah, majčina suza, ona je ona riječ iz Evanđelja: “Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati” (Lk 17,33). Ona je prelijepa djeva, vele djevojke na izvoru, a one Divu najbolje poznaju. Ona je sreća, veli njezin kum Arslanaga. Diva je priča o dobru i ljepoti koja se toliko puta ponovila tijekom dugih stoljeća života uljudbe, ona je i danas tu, tu među nama u ovom gradu, Hercegovini, na ovom svijetu. Pa i ova opera “Diva” posvećena je prelijepoj i predivnoj djevojci Ines koja je s nama živjela i živi. Divino opredjeljenje za čast i dobrotu nadilazi sve moguće granice, nema narodnost ni konfesiju, ona ili jest ili nije. Ona je svugdje ondje gdje dobrota stanuje. Ta dobrota poput “Opomene” A. B. Šimića ne teži prahu već zvijezdama. Diva je predokus vječnosti i predivna priča o istoj. Diva je Grabovčeva jedna od spomenutih. Počiva pod jelama na Vranu i gleda svoju zvijezdu na svodu beskraja.
Večernji list BiH: Jeste li mogli naslutiti da će jednoga dana ova vaša priča biti uglazbljena i da će u povijest ući kao prva hrvatska opera u BiH? Kako je došlo uopće do suradnje s don Draganom Filipovićem?
- E, don Dragan je posebno poglavlje. Često nismo svjesni činjenice s kojim ljudima imamo čast živjeti. To se uvijek tako događa. Sjetimo se samo povijesti i tegobnog života mnogih koje su počeli cijeniti i uviđati sav njihov genij i talent tek kad bi umrli, skončali, pa i u zajedničkim grobnicama kao beskućnici. Nakon što sam slušao praizvedbe nekih njegovih oratorija, uživao u pjevanju zbora i klapa koje je osnivao, vodio i s njima nastupao, bio sam ponosan što sam suvremenik takvom svećeniku i glazbeniku. Počelo je s pjesmom o Mijatu Tomiću i Jabuci livadi za klapu. I onda smo nekad prije sedam-osam godina sjedili tako i ćaskali, i ja sam poslao tekst “Diva”. Nismo se mi često ni viđali ni zvali. Godine su išle, i kad bismo se god susreli, veli Dragan da mu je “Diva” često u rukama. I onda 2014., nekad kad gora na Kedžari počinje mirisati proljeće, stiže SMS: “Diva gotova, treba dodat ulja, soli, bibera, vegete…” Obradovao me istinski.
Večernji list BiH: I, evo, opera je praizvedena, a neki joj prognoziraju blistavu budućnost. Kako su vas se dojmili redatelj, dirigent, scenograf, solisti, zborovi, HKUD “Fra Bernardin Smoljan”, probe, pokroviteljstvo, sponzori, sve ovo što ste prošli posljednjih godinu dana od prvog predstavljanja ovog projekta?
- Pravo je počelo nakon orkestracije koju je obavio Fedor Vrtačnik. U rujnu prošle godine, nakon što je partitura uvezana, don Dragan je svekolikoj glazbenoj javnosti grada Mostara predstavio partituru opere “Diva” u Dvorani Kraljice Katarine Kosače. Svi su bili oduševljeni, i svi su željeli s don Draganom sudjelovati u njezinu ostvarenju. To je sve o čemu ja pojma nemam: Fedor Vrtačnik, don Draganovi razgovori s ljudima iz svijeta glazbe. Pričao mi je o maestru Mladenu Tarbuku, Domeniku Briškom, Jasni Žarić, a stalno sa zborom Pro musica i Akademskim zborom vježbao, vježbao. Vjerujte, sav je bio u tome, a ja sam se mogao samo Bogu moliti. I sad ovi posljednji tjedni po dvanaest i više sati na sceni Kosače. Marijana, Katja, Monija i solisti, djevojke i vile, zborovi. Ono što je u svemu ovome veliko i što je bez usporedbe: ta mladost, pjevači, kako solisti tako i članovi zborova, klapa, folklor. Kao da su prisegli na samoprijegor i rad. Oni su ponos grada Mostara i Hercegovine. Stotine su puta ponovili i pjevanje i scenske pokrete, brusili, sve pod najstručnijim vodstvom vodili obliku prave opere.
Vrsni dirigenti Tarbuk i Briški, redateljica Jasna puna duše, znanja i volje, scenograf Davorin Briševac. Kostimografija i rekvizitura koji nas vraćaju u Divina vremena priča su za sebe, i nikad nisu tako, kao za ovu operu, napravljeni. Tu moram spomenuti Anu, Vedrana, Ivana, Zorana, Biljanu, Slavena, Mirka i sve druge. Visoko pokroviteljstvo hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića zaslužuje našu neizmjernu zahvalnost, potom sponzori koji su razumjeli o čemu je riječ, ostavili su srce na dlanu. Tu je i naš Jakiša, fotografije s planine za projekciju, zatim medijski promotori, u prvom redu “Večernji list” i Bljesak.info.
Večernji list BiH: Uz “Divu Grabovčevu”, autor ste još nekoliko velikih dramskih djela koja su također uprizorena. Uglavnom je riječ o povijesnim osobama koje su obilježile ovaj narod. Podsjetit ćemo javnost na najznačajnija?
- Ja sam najprije fratar i svoje slobodno vrijeme, kad se ne bavim pastoralnim pozivom, koristim za pisanje. Zanima me ta dijaloška riječ, priredbe za Božić i Uskrs. Kad sam služio u širokobriješkom samostanu od 1978. do 1991. godine, i bio mladi fratar, živio sam u samostanu u kojem su prije mene živjeli i radili fra Didak Buntić, fra Dominik Mandić i slične veličine. Uvijek sam osjećao jedan trepet i strah pred samim sobom hoću li ja u svoje vrijeme moći dostojno mu odgovoriti kao što su oni. I pisao sam, i tako je nastao najprije fra Didak Buntić, odnosno drama “U godinama gladi”. Napisana je 1986. godine. I prije profesionalne izvedbe u HNK Mostar mi smo je u deset godina više od stotinu puta izveli amaterski. Tijekom boravka u Drinovcima 2000. godine napisao sam dramu “Božić bez sina” posvećenu posljednjim godinama života pjesnika A. B. Šimića (1898. - 1925.) koji je umro mlad, u 27. godini života. Šimić je htio posljednji Božić 1924. godine provesti doma u Drinovcima. I to je u nekom pismu navedeno. Ja sam slijedom toga napisao dramu koju sam objavio u “Osvitu”. To je HNK Mostar poslije uprizorio pod nazivom “I smrt će biti nešto sasma ljudsko”. Moja ljubav je i kraljica Katarina Kosača. I o njoj sam napisao dramu “Kraljica Katarina”. Kad sam pisao tu priču razgovarao sam s različitim ženama, majkama, bakama i djevojkama pokušavajući doznati kako bi se one osjećale da im netko otme djecu. Uvijek sam volio te motive koji su dotakli puk. Puk je onaj koji nosi povijest. Narod je nosi jer narod osjeća tko mu je blizak.
Večernji list BiH: Tko je otkrio vaš literarni talent?
- Vjerojatno to vučem iz pučke škole, ali imam tu zahvaliti Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu i svojim profesorima hrvatskog jezika pokojnim fra Miroslavu Abazu i Rastku Drljiću.
Večernji list BiH: Ali nema ništa bez čitanja, je li tako?
- Nema , nema.
Večernji list BiH: Koliko ste pročitali knjiga?
- (Smijeh) Čovjek nije samostalan i samouk jer da je tako, onda bih i sad morao trljati drvo o drvo kako bih dobio vatru, a ne cigaretu pripaljivati upaljačem.
Večernji list BiH: Što je sljedeće, postoji li nešto što vas zaokuplja?
- Trenutačno sam urednik provincijskog nakladničkog niza “Recipe”. Tu obrađujemo stvari naših umrlih fratara i tomu sam se jako posvetio. A ono što bih volio sad pisati jest tema o katastrofičnim događanja iz Drugoga svjetskog rata i poraća te ubojstvima naših franjevaca.
