U srednjem vijeku na prostoru Huma i Zahumlja, područjima današnje Hercegovine, nije bilo izučenih liječnika. Povjesničar Marko Vego piše kako su oboljele u to vrijeme liječili vidari raznim ljekovitim travama. Zvali su ih vračima jer su se u svom poslu bavili i vradžbinama, gatanjima, a koristili su i neke govorne terapije. U Dubrovnik u to vrijeme dolazili su školovani liječnici, fizici, kirurzi (medici). Vego naglašava kako je 1464. godine veliki vezir Mahmutpaša u pismu zamolio Dubrovčane da mu pošalju vračke (liječničke) knjige. Stigle su mu ubrzo tri takve knjige, na čemu se Mahmutpaša toplo zahvalio. U Dubrovniku tih godina postojala je i ljekarna u koju su lijekovi stizali iz Italije. Znakovito je da bolesnici nisu plaćali liječničke usluge, liječnici su od Dubrovačke Republike 1409. imali godišnju plaću od 80 dukata. Na području Dubrovačke Republike i današnje Hercegovine početkom 15. stoljeća vladala je velika kuga, a u Dubrovniku bila je bolnica za strance zatečene u gradu – lazareti. U doba crne kuge i drugih zaraznih bolesti bilo je i zabrana ulaska u Dubrovnik osobama s područja današnje BiH. Postoje i zapisi da je 1381. godine bila zabrana ulaska svih Humljana (Hercegovaca) u Dubrovnik. Tadašnji vlastodršci i velmože s prostora Huma (Zahumlja) i Bosne pozivali su liječnike iz Dubrovnika i skupo ih plaćali. Iz političkih i gospodarskih razloga Dubrovnik je moćnicima u Zahumlju i Bosni svoje liječnike znao ustupiti o svom trošku. Vego navodi kako su 1395. godine Dubrovčani poslali svoga liječnika knezu Pavlu Radivojeviću koji je obolio od podagre. Liječnik je knezu kao lijek preporučio piti – crno vino! Humski vojvoda Sandalj Hranić obolio je 1425. godine pa su mu Dubrovčani u pomoć poslali liječnika Martolusa. Dubrovački liječnik Georgije dolazio je na dvor hercega Stjepana Kosače 1451. godine i ostao tu čitav mjesec dana, liječeći hercegovu suprugu. Isti liječnik liječio je hercegovu majku Katarinu.
Dr. Zdravko Pandža objavio je opsežan rad o povijesti zdravstva u Hercegovini. On navodi kako su zbog niske opće higijene i zaostalosti većine stanovništva vladale masovne epidemije raznih zaraznih bolesti, kao što su sifilis, tuberkuloza, lepra, trahom, kolera, variola, trbušni tifus, dizenterija, a kod djece morbili, šarlah, difterija i druge bolesti, s brojnim smrtnim ishodima jer nije bilo lijekova. Narod se obraćao za pomoć raznim vračarama pa i svećenicima. Oni moćniji i imućniji odlazili su u Dubrovnik i dalje u Dalmaciju, ili su pozivali liječnike s tih prostora.
Turski velikaši tražili pomoć dubrovačkih liječnika
Puno su pomagali svećenici koji su koristili neku koliko-toliku stručnu literaturu koja je dospijevala posredstvom trgovaca sa istoka i zapada. Veliku pomoć u liječenju pružali su i travari, odnosno atari (drogeristi), preteče ljekarnika. Riječ attar je arapsko-turskog porijekla, u značenju prodavača lijekova, droga i začina. Dr. Pandža navodi kako su prvi atari bili Židovi, ali se ubrzo pojavljuju i atari muslimani, koji su se održali sve do Prvog svjetskog rata. Pojedini Židovi atari djelovali su i do Drugog svjetskog rata.
Povjesničar Vego naveo je neke primjere o djelovanju dubrovačkih liječnika na prostoru Huma i Bosne, a dr. Pandža navodi i druge podatke iz Dubrovačkog arhiva o tome. Tako je 1305. godine iz Dubrovnika poslat magistar Estefanus medicum plagarum u Bosnu kako bi liječio Dragoša Bosanca od fistule na koljenu, a 1392. godine
Dubrovačka vlada šalje liječnika Vlatku Vukoviću. Turski velikaši također traže pomoć dubrovačkih liječnika. Tako je 1467. godine Emanuel Marulla liječio turskog zapovjednika Isabega, 1467. i 1468. privatni liječnik iz Dubrovnika liječio Isabega i Mehmeda Ćelebiju. Toma Budislavić, liječnik i svećenik, 1604. liječi bosansku muslimansku vlastelu. Liječnici koji su dolazili iz Dubrovnika i obližnjeg Primorja pripremali su lijekove i donosili ih sobom u Hercegovinu i Bosnu. Dolaskom Turaka u BiH stigle su i arapske medicinske knjige i rukopisi, koje su prepisivane za potrebe povlaštenih. To je pridonijelo podizanju zdravstvene kulture, ali u Hercegovini, kao i Bosni, i dalje nema domaćeg obrazovanog medicinskog kadra. Nije bilo bolnica, a teži bolesnici slali su se u bolnice u Jedrene ili Carigrad. Dr. Pandža u svom je radu o povijesti zdravstva u Hercegovini služio se tekstovima uglednih povjesničara i drugih znanstvenika, dostupnom dokumentacijom, osobnim podacima i saznanjima.
Ostatak zanimljivog povijesnog pregleda zdravstva donosimo sutra.
