Mediji zovu, traže pojedinosti, analiziraju genezu odnosa Hane i Petra, uskoro će vjerojatno krenuti pogađanje spola i imena bebice, javnost sve zanima, koliko god neprirodno bilo kopati po nečijoj ljubavi i intimi. Vjekoslava Huljić, mama i buduća bakica, sve to, kao i obično, nekako mirno podnosi. Rijetka je prilika da odluči nekome, kao Ekranu, istočiti osjećaje koji je trenutačno preplavljuju: 
”Imam sreću imati obitelj po mjeri moje duše. Uvijek sam govorila da je to moj mikro-svijet u kojem smo jedni drugima podrška, leđa, svjetionik, u kojem smo djelitelji zajedničkih trenutka, svih onih koji život čine. Život je čudo i ne treba tražiti drugo, iako se neko možda i dogodi putem. Neki ljudi vide samo točku iza koje nema ništa ili točku s koje se ne vidi baš najbolje. Srećom, život je pun zareza. Divno je kad iza tog zareza počinje i nastavlja se novi život, novo svjetlo, novo rođenje. Veselim se tom novom životu, tom novom vlastitom suncu koje čekam. Jedva čekam da tom novom stvorenjcu otvorim i more i nebo svoje ljubavi. Sad još više želim pisati bajke, priče i pjesme. Imat će ih tko čitati”, rekla mi je Vjekoslava. 

No, dok, sudeći prema pisanjima dijela medija, proširena obitelj Huljić gotovo da ima status kraljevske obitelji čija se prinova očekuje kao bijeli dim u Vatikanu, rijetki znaju što je sve napisala Vjekoslava Huljić i zašto je bolje upućeni proglašavaju jednom od najboljih tekstopisaca ovih prostora. Slušali vi Magazin, Rozgu, Jolu, Grašu, Madre Badessu, Doris Dragović, Mineu, Lorenu i ostale ili ne (ili se pravili da ih ne slušate), Vjekoslavi morate priznati da je ispisala važan dio povijesti hrvatske, posebno dječje književnosti, a onda i stihova koje će pjevati i pjevaju milijuni. To su činjenice. A evo i dokaza.

Kao srednja od tri kćeri tate Branka (okružnog javnog tužitelja u Splitu) i mame Ive (učiteljice), mala Vjekoslava Tolić (da, tako se prezivala djevojački) počela se s prijateljima i sestrama igrati festivala, a posebno su voljeli pjesme Sergia Endriga koje su se onda vrtjele. Redovito je pjevala gostima na obiteljskim proslavama, i to najčešće staru pjesmu “Daleko mi biser mora”.

”Ja sam možda bila najsamozatajnija od mojih sestara, postoje neke teorije o tom srednjem djetetu da je posebno, da je drugačije, da je samozatajno, ja sam čak napisala i roman o tome koji još nije objavljen, ali je gotov, priveden je kraju”, kaže Vjekoslava. 

Išla je u osnovnu školu Bratstva i jedinstva u Splitu, baš kao i nešto stariji, vitki i čupavi mladić, koji će joj dosta godina poslije postati suprug. Rano je počela pisati pjesme. 

”Sjećam se, u toj školi sam u stvari otkrila svoj dar pisanja. I to ne ja nego moja učiteljica Kario Anka. Kako sam bila šutljiva, čak su se moji roditelji malo plašili kako ću se snaći u školi i hoću li uopće govoriti. Međutim, čim sam naučila slova, počela sam pisati. Učiteljica me izvela pred ploču i rekla “tiha voda brege dere”, meni je to bilo ovako malo čudnovato i bilo me sram, ali eto, pročitala sam tu pjesmicu i tako je krenulo”. 

Dva je puta dobila Zlatno pero za najboljeg književnika-dijete u ondašnjoj državi, osvajala nagrade Modre laste, a privatno je učila i svirati klavir. Kao mlada djevojka upoznaje spomenutog čupavca iz suprotnog turnusa iste škole, Tončija Huljića. 

”Prohodali smo u ljeto i ja sam bila ta djevojčica mala koja je voljela pisati, sanjariti i u neko doba on se pridružio koračati sa mnom i zajedno smo od odkoračali u život i zajedno smo odrastali. Zapravo, više od 30 godina smo u braku, a prije toga smo hodali sedam godina, tako da smo da sam najveći dio života s njim. To je bilo vrijeme, te rane sedamdesete, kad znam da su moje vršnjakinje kupovale teenagerski časopis Tina. Znam da su one slušale puno Davida Cassidyja, Davida Essexa, a meni se sviđao treći David, David Bowie, od onda pa do dan danas. I slušali smo i Pink Floyd i Led Zeppelin, slušala sam i Gershwina i Chopina, tako jedan široki ukus, ali dosta drugačiji recimo od današnjeg”. 

Budući da se u Splitu u to vrijeme nije mogla studirati književnost, Vjekoslava upisuje pravo. 

”Završila sam ga u roku bez problema, ali nisam nikad radila u struci, osim što sam bila sudački pripravnik, odnosno pripravnica na splitskom sudu i položila pravosudni ispit. Pisala sam već i prije i za vrijeme fakulteta objavila zbirku pjesama “Jutrooki”, tako da to nije bilo ništa novo, to što sam nastavila pisati i objavljivati svoje knjige i polako raditi s Tončijem na pjesmama. Prvo je uglazbio jednu moju pjesmicu koju sam napisala kao djevojčica “Imaš li i ti neki svoj kutak”. Onda je došao Zagrebfest, mislim da je bila ‘81. i “Ne brini ništa”, pa pjesmica-dvije na na albumima Magazina i onda su krenule te karijere velike koje smo napravili. Što se Magazina tiče, u početku je to bila možda jedna do dvije pjesme na albumu, dok je bila Ljilja Nikolovska. Zajedno s pokojnom Marinom Tucaković napravila sam “Rano ranije”, koja je postala evergreen, i možda su iz tog perioda s Ljiljom najpoznatije ostale pjesme “Balkanska ulica”, koja je također evergreen, i “Ljube se dobri, loši, zli”.

Ljiljanu Nikolovsku, prema mnogima jednu od najboljih pjevačica koje je Hrvatska imala, u Magazinu nasljeđuje tada 19-godišnja djevojka Danijela Martinović. Uvijek je jako osjetljivo promijeniti pjevačicu, pa je trebalo napraviti spektakularan album koji će zapravo potvrditi da je Magazin ozbiljna i ambiciozna grupa u svom žanru. Vjekoslava piše tekstove za pjesme “Da mi te zaljubit u mene” (službeno ime pjesme “Starimo dušo”) pa “Čari” i “Tišina”. Kako bi Zrinko Tutić rekao, “i dalje će biti budala i rata”, tada je jedan takav pokrenut i na ovim prostorima. Mnogi glazbenici pišu antiratne pjesme za dizanje morala napadnutih i bombardiranih, pa Tonči i Vjekoslava pišu pjesmu “Mir, mir, mir do neba”. 

”Nismo se htjeli dirati u neke agresivne, možda malo huškačke pjesme, jer to doba je nosilo i takve, nego smo baš išli napraviti jednu mirotvornu pjesmu. I dan danas se zna negdje zapjevati, nešto mi bude toplo oko srca jer smo se mi u ta teška vremena borili miroljubivošću i pjesmom”, prisjeća se Vjekoslava. 
Spomenutu je pjesmu otpjevala Danijela koja je u Magazinu bila nekih osam, devet godina i kad je otišla njezina je samostalna karijera bila vrlo uspješna. ”Zapravo tih devedesetih godina ona je bila možda najveća zvijezda zabavne glazbe i njen album je bio najprodavaniji, s našim hitovima “Zovem te ja” i “Ide mi u životu”, kaže Vjekoslava i pojašnjava proces nastanka pjesama: 

”Tonči je, dakle, uvijek u petoj brzini, ali ja ga nekako pratim i to se otprilike desi ovako - ajde, dođi vidi nešto sam napravio, i sad sjedne za klavir i obično zna za koga je. Mi rijetko kad neku pjesmu koju smo nekome namijenili damo drugome. Možda, ako je baš to eto u interesu njegovom, da pjeva baš tu pjesmu. Obično znamo za koga radimo i onda on meni to odsvira i kaže - ajde sad kreni. On meni, svirajući, pjeva neki izmišljeni tekst ili hrvatski ili engleski, samo da bih ja uhvatila kakva je metrika, kakav je broj slogova. Meni se nekad pojavi neka riječ ili neki sklop riječi ili rečenica ili neka situacija ili stanje, koje je zapišem u svoju tekicu koja je išarana, koja je grozna, to je živi kaos, i u toj bilježnici se samo ja snalazim, nekad i ja teško. Da je netko ukrade, ne znam, ne bi mu baš koristila jer ne bi se uopće mogao snaći. I onda počnem pisati i nekad, čim imam nešto, donesem Tonču da to zajedno prođemo. U najvećem broju slučajeva imam puno puno prijedloga, onako kako mi misli teku ja ih zapisujem na papir, i dođem sa svim tim prijedlozima i, ako to nije to, onda ide otprilike ovako - ovo nije baš dobro, evo ovo je dobro, ovaj stih je dobar, ovaj nije. On meni često kaže da moram biti krvnik prema svojim vlastitim riječima.”

Godine 1996. na pozornici se pojavljuje balerina, dakle Jelena Rozga, s Vjekoslava/Tonči pjesmom “Aha”. Nakon toga Jelena dolazi u Magazin i prva pjesma na Vjekoslavin tekst, “Suze biserne”, brzo postaje veliki hit u regiji. No, sva vlastita očekivanja Vjekoslava premašuje početkom pisanja tekstova za hitove Doris Dragović. Od “Malo mi za sriću triba”, “Krivi ljudi”, “Jedini”, “Neću propast ja”, dueta s Mladenom Bodalcem “Baklje Ivanjske”, sve do pjesme “Marija Magdalena”, koja predstavlja Hrvatsku na Pjesmi Eurovizije u Izraelu. To vrijeme devedesetih obilježila je i Minea kao teenagerska zvijezda koja je odrastala kroz svoje pjesme, da bi na kraju pjevala pjesme kao “Rano”, naravno na Vjekoslavin tekst. 

”Kad pišeš, kad si kreativac, pjesnik, pisac, ti dijeliš život sa samoćom u tom dijelu u kojem radiš. Zapravo, meni se sviđa ta samoća, drukčije ne bi ni išlo. Ja sam koji meridijan dalje od svjetla estrade, dobrovoljno, jer nikad se ni ne osjećam previše dobro u tom šušuru, mislim da sam malo više s one druge strane ogledala. I te samoće su u stvari blagotvorne, one su potrebne, one su ti nužne da bi ti radio, da bi cijedio svoje srce. Jer što god da pišeš, bilo to za djecu ili za odrasle na glazbu, potrebno ti je cijedit srce, potrebno ti je bit na neki način sanjar i u toj samoći imat privilegij da budeš sam i da radiš jer onda ti se otvaraju svjetovi”. 

Međutim, kao da je publici lakše staviti umjetnika u jednu kućicu. Uspjeh u pisanju stihova za uglazbljivanje zasjenio je pomalo činjenicu da Vjekoslava piše knjige. Počela je pisati za djecu pa je tako prva knjiga bajki objavljena 2000. godine, nakon toga dva romana, a onda slijedi šest romana koje je objavila u Biblioteci za mlade nakladničke kuće Mozaik. Prvi njezin naslov za djecu iz 2011. bio je “Moj tata je lud za mnom”. Slijede “Moja baka ima dečka”, “Moja sestra je mrak”, “Moji misle da ja lažem”, “Moje ljetovanje s Picassom”, “Moj Titanic ne tone”. 

”Kad pišeš za djecu, pogotovo bajke, sve je moguće, sve je dohvatljivo, možeš pobjeći iz ovog našeg dvorišta koje je opterećeno svim i svačim i pustiti mašti na volju. Kažem djeci na književnim susretima kako imam divan posao jer mogu izmišljati do mile volje, da je moj posao izmišljanje, a nikome ne polažem račune za to i ne odgovaram za to i da je to u stvari najljepši dio ovog posla. Djecu ne možeš prevariti, ona te vrlo dobro pročitaju i nije istina da ne vole čitati, samo ih treba uputiti na to. Malo ih odmaknuti od društvenih mreža.” 
Danas ima 11 objavljenih knjiga i osim knjiga za djecu ima iz 2011. i knjigu za odrasle, za žene, “Gen anđela”. ”Jako sam htjela postati majka, dosta rano to mi se i ostvarilo, tako da danas imam veliku djecu. I kažem da su oni moj okvir za ljubav i moja mjerna jedinica ljubavi. Moje more, moje nebo, moje sve, moji priljepci, imam čak i priču o priljepcima, to su njih dvoje. I divno je kad ti djeci daš neki svoj genski crtež, a onda oni unutar tog okvira sami crtaju svoju sudbinu i svoj život. Ponosna sam jer sam ih odgojila da budu pošteni i odgovorni ljudi, da budu ljudi, i znam da im je dragocjeno to što imaju mene i Tonča za mamu i tatu jer dobiju puno savjeta koji su važni. A s druge strane imaju svoj stvaralački nerv i rade onako kako oni misle da treba i kako žele i imaju talent, kreativni su, vjerojatno su nešto naslijedili i idu svojim putem.” 
I sve je to s uglazbljivanjem pjesama išlo dobro dok na jedan Vjekoslavin rođendan nije objavljena pjesma “Nirvana”, koju je otpjevala Jelena. Krenuli su napadi, neke udruge prozivaju ju za vrijeđanje i narušavanje emancipacije žena, čak joj jedne dnevne novine posvećuje cijelu stranicu s naslovom “Vjekoslavu na sud”. No, problem je što je pjesma, baš kao i sličnim intenzitetom osporavane “Bižuterija”, “Opijum” ili “Žena, majka, kraljica”, nevjerojatnom brzinom postala mega hit u cijeloj regiji, tisuće djevojaka i žena glasno su pjevale: 

”Na glasu ko žena od afera 
 U stvari tvoja cijela odavno 
 Polako me nosi atmosfera 
 I jedno u dva tijela da budemo”. 

Kao i obično, pisanje o pjesmama samo im je strašno podiglo popularnost, Vjekoslava je bila uzrujana zbog napada, ali nije prestala pisati. Jedne vjetrovite zimske večeri na čaju se nalaze Tonči Huljić i Joško Čagalj i kreće priča zvana “Jole”. 

”Jole nije samo pjevač, on je showman, zabavljač, čovjek velikog srca i široke duše i obožavan od svoje publike. On je jednostavno, gdje god da dođete, kao nekakva ikona zabavljačka i ljudska. I možda ga najbolje oslikava naša pjesma ‘Nosi mi se bijela boja’ koja je možda prihvaćena od navijačke skupine, ali nije samo to. Ona je ljubavna pjesma”, kaže Vjekoslava. 

Počinje i suradnja s Petrom Grašom, Vjekoslava i Tonči pišu mu mnoge hitove kojima i ovih dana puni arene u regiji. Napisala mu je tekstove za “Moje zlato”, “Ako te pitaju”, “Voli me”, “Srce za vodiča”, “Uvik isti”, “Ljubav sve pozlati”, “Jedina”, “Lakše mi je s njom” i mnoge druge. Dakle, nije joj problem shvatiti i formulirati u tekst ljubav ili patnju iz kuta muškarca. 

”Mogu reć da sam i ponosna na to što mogu pogodit tu emociju koju nosi muškarac, da kažem baš ono što neka žena možda želi čut. Ili ne želi čut u toj pjesmi. Ili što bi htjela čut”. 

Možda ipak najpoznatiji takav slučaj njezina razotkrivanja što i kako osjećaju zaljubljeni muškarci pjesma je koja bi na nekom izboru najljubavnije vjerojatno bila u samom vrhu. Pjesmu “Dvaput san umra” otpjevao je nezaboravni Oliver.

”Kad mi je Tonči dao tu pjesmu, točno znam gdje sam bila kad sam napisala te riječi, bila je zima, stajala sam kraj peći u dnevnom boravku. Palo mi je na pamet - dvaput sam umra, prvi put kad sam je vidija ja, drugi put kad je otišla. I u stvari bilo bi smiješno da tu pjesmu sad pjeva neka žena, jer je bila pisana za grupu Magazin, da pjeva - dvaput sam umrla - nema uopće tu snagu koju ima ovako. Normalno, ima još duplo veću snagu jer ju je Oliver otpjevao i nekako je ta emocija otišla u svemir s njegovom izvedbom”. 

E sad, čak da uopće ne volite glazbu koju stvaraju Vjekoslava i Tonči, ili je pokušavate ne zavoljeti, a muško ste koje je iskreno voljelo (a ako niste, šteta vam je kisika), ajde budite veliki dečko i priznajte da ove riječi lupaju ravno u srce: 

”Živote moj, dvaput san umra 
 Umra za njom 
 Prvi put kad sam je vidija ja 
 Drugi put kad je otišla 
 Živote moj 
 Dvaput san umra, umra za njom”. 

I nakon tih i takvih tekstova, Vjekoslava mirno i bez nedoumica shvaća razloge zbog kojih Tonči pokreće grupu Madre Badessa. Počinje bez većih problema pisati na nekoj vrsti arhaičnog splitskog izričaja pjesme kao što su “Ja san rojen da mi bude lipo”, “Guštan”, “Inamorana”, “Fuman”, “Amerika”, “Mare luda” ili pak “Providenca”. Opet žestoka i duboka ljubav u tekstu: 

”Ako se potrefi da projdeš 
 Mojin dvoron taman tu di triba 
 Providenca to bi bila 
 Da mi do’ da mi dojdeš 
 Da mi do’ da mi dojdeš 
 Ka likarija” 

”Te pjesme tako brzo i s lakoćom nastaju da se ja začudim odakle mi sve to izađe. Vjerojatno je to ono što skupljam kad promatraš ljude, kad promatraš male ljude, kad promatraš male sredine i njihove reakcije na svakodnevne događaje, na političke događaje, na životne. Sve ti se to u stvari ukorijeni u tebi i onda mi izađe kad pišem za Madre Badessu. Zapravo, uđeš u cipele malog čovjeka a velikog mudraca. Velikog mudraca u smislu da svojim svojim riječima iskaže u stvari najdublje istine”, objašnjava Vjekoslava. 

Nije im dosta hitova pa se Tonči i Vjekoslava prihvaćaju rada na mjuziklu “Pacijenti”. ”Libreto je pisao Miro Gavran, Tonči je radio glazbu, a ja stihove, songove. Dakle, tema je liječenje pacijenata u umobolnici glazbom i u stvari je sve vrlo veselo i prpošno i čovjek se pita na kraju u svoj toj shizofrenoj zbilji tko je tu lud a tko je normalan, to je i glavna pjesma u mjuziklu “Tko nije lud nije normalan”. Iz tog mjuzikla su i “Srce za vodiča” i “Ima nešto o tome kad se volimo”. 

Ozbiljna i uspješna karijera zid je na koji naiđu svi koji pokušavaju dovesti rad bračnog para Huljić u pitanje. Ne morate slušati, ne morate obožavati, ali rezultati su tu. Dakle, posjećenost koncerata, prodaja albuma, popularnost pjesama u cijeloj regiji, su tu. A očito i budućnost. 

”I mi, Tonči i ja, na neki se način pomlađujemo kad stvaramo karijere mlađih pjevačica kao što su Domenica koja je na tragu tog lepršavog popa koji odgovara njenom senzibilitetu, ili Lorena koja je jako mlada, ima jednu veliku karizmu i može iznijeti pjesme tipa onih koje pjeva Doris Dragović. Priznajem, zadovoljstvo mi pričinja to što, gdje god se okrenem i kud god da idem, čujem svoje pjesme. Nitko nema pojma da sam to ja, da su to moje pjesme, ali ja imam pojma i bude mi toplo oko srca. Mislim da sam ostvarila san one curice koja se, volim reći, rodila s perom u ruci i ide s perom u ruci kroz život. I zapravo je to ostvarenje mog sna i ništa drugo ne bih radije radila nego ovo što radim. Nisam razmišljala koliki ću trag ostaviti, ali sam znala da to volim, da mi se to sviđa. Sad nakon x godina mogu reći da sam zadovoljna rezultatima koja imam iza sebe. Nakon svega što sam prošla, kad su neki možda rekli - e to ona nije pisala ili to je ona pisala ali ne valja - dakle, nikad nije dobro. Ipak, nakon svih ovih godina mislim da sam zaslužila neko svoje mjesto u ovom životiću. Iza mene je bezbroj pjesama, ljudi kojima se sviđaju te pjesme, koji se uz njih rađaju, umiru, vjenčavaju, slave ili pak ponekad tuguju. Drago mi je kad se ljudi prepoznaju u tim pjesmama, kad im je došla do srca, kad mi kažu - joj, ti kao da si moj život opisala, a i to sam ja doživjela. I onda im ta pjesma vrati neku emociju koju su oni davno imali i doživjeli, za koju bi možda htjeli da im se vrati. Ili bi htjeli biti u toj situaciji o kojoj se pjeva”.