Dinamo će se privatizirati! Ne, neće, u dogledno vrijeme sigurno neće. Doduše, o tome je bilo govora u ponedjeljak navečer na redovnoj sjednici Izvršnog odbora, ali to se neće tako skoro dogoditi. Jer Dinamo redovno podmiruje sve svoje obveze, čak je dobio i priznanje europske klupske asocijacije zbog toga. Dakle, nema obvezu privatizacije kao što su to neki naši klubovi morali učiniti. No, Dinamo je jedan od četiri naša kluba koji nije privatiziran (uz Dinamo, to su još Slaven Belupo, Zagreb i Lokomotiva), pa se ipak razmatra takva mogućnost.
Plusevi i minusi...
– Nije riječ o kretanju u privatizaciju. Pod točkom razno na sjednici Izvršnog odbora bilo je govora o tome da bi trebalo ispitati mogućnost za tako nešto, što bi to dobroga, a što lošega donijelo klubu. Ispitat ćemo sve mogućnosti jer sprema se novi Zakon o sportu, pa o neprofitnim udrugama, a kao što znate Dinamo plaća i porez na dobit. Zato želimo vidjeti pluseve i minuse svih modela ustroja kluba, nije riječ o nikakvom spektaklu – kazao nam je naš izvor s te sjednice Izvršnog odbora.
Zanimljivo, na toj sjednici nije bilo Zdravka Mamića, on je bio na putu i o kretanju u privatizaciju nije ništa čuo.
– Upravo sam na putu za Hrvatsku i iznenađuje me što čujem nešto o privatizaciji. Zapravo me i čudi jer to nije bilo na dnevnom redu sjednice Izvršnog odbora. No, ako se sjećate, govorio sam o tome na Skupštini kluba, kao o jednoj od mogućnosti koje će se dogoditi u budućnosti kluba, ali na tome je stalo. Kako nisam bio u Zagrebu, doista ne znam o čemu se radi – kazao nam je Zdravko Mamić koji će danas biti u klubu i vidjeti o čemu se radi.
I neće saznati puno, jer puno nečega i nije bilo. Ispitat će se što bi donijelo takvo preoblikovanje kluba.
Kupac mora biti "težak"
Put do privatizacije je prilično dug, neovisne revizijske kuće morale bi utvrditi vrijednost kluba, morala bi se u svemu tome vidjeti uloga grada Zagreba kao vlasnika stadiona, moralo bi se vidjeti što s omladinskom školom. I onda vidjeti tko bi bili vlasnici. Po dosadašnjem modelu privatizacije, dionice bi prvo bile ponuđene članovima kluba, pa bi onda išle u javnu prodaju. Tada bi se možda pojavio nekakav veliki 'lovaš' koji bi kupio većinski paket, ali u to je jako teško povjerovati. Kod privatizacije bi Skupština dioničara odlučivala o klubu, ako bi netko bio većinski vlasnik, onda bi on odlučivao i postavljao upravu. No, zasad je to samo mogućnost čije se ostvarenje u ovom trenucima mjeri u promilima.
