Tekst objavljen na društvenoj mreži priča je o humanosti i vjeri jednog liječnika koji se susreo s Bogom u liku starice koja je bolovala od neizlječivog oblika tumora
Dr. João Carlos Resende je onkolog i radi u bolnici Hospital de Câncer de Barretos, jednoj od najvećih bolnica u Latinskoj Americi, koja prima pacijente iz raznih dijelova Brazila.
Svatko tko je posjetio tu ustanovu zna koliko su stručnjaci užurbani koji ondje rade jer je svakidašnji broj posjeta vrlo visok. Također, oni koji su već bili u bolnici znaju koliko je bolna dnevna rutina pacijenata koji dolaze u ustanovu za liječenje bolesti.
No usred tolike žurbe i boli, dr. João Carlos pronašao je vremena da ispriča svoj "susret" s Bogom. Da, Bog ga je posjetio 'prerušen' u pacijenta. Tekst je objavljen na Facebooku i dirnuo je društvene mreže humanošću i vjerom koju je pokazao ovaj liječnik, prenosi Međugorje-info.
Evo cijelog teksta:
„Kratak i naporan tjedan, srce uznemireno a misli u kovitlacu . Bog me danas odlučio posjetiti. Imao je slabašno tijelo, lice naborano od prevelikog izlaganja sunca, ruke onoga koji cijeli svoj život naporno radi a mirisao je na lavandu pomiješanu s mirisom pepela iz drvene peći. Govorio je na lijep i jednostavan način, bio je povučen i dolazio je iz Goiása. Odjeven u najbolju odjeću koju je ikada imao, šarenu i urednu, ali posutu juhom koju inače poslužuju prije konzultacija. Prugasta pamučna cipela nije odgovarala cvjetnoj bluzi... ah, ali bio je Bog i mogao je doći bilo kako obučen. Oči su mu izmicale od moga pogleda. Kako se Bog mogao učiniti tako malenim? No sjetio sam se On vrlo dobro zna kako to učiniti. Sjetio sam se kako je i On bio čovjek, koji se daje u malenom kruhu i uvijek će biti veliki, mali Bog. Izgledao je kao da mu je nelagodno, uznemiren zbog vijesti koja nažalost nije bila dobra. Bio je umoran od putovanja, od prepunih čekaonica i od dugih godina borbe protiv raka. Pred veličinom koja je bila ispred mene osjećao sam se tako malenim da se nisam usudio ni na koji način povrijediti dostojanstvo života. Bolest se vratila, napredovala i izmakla je kontroli . Taj lijek koji je toliko morio i mučio ono malo krhkih kilograma još jednom je bio nužan.
„Ali, doktore. Nemojte tako.“
Njezino je lice bilo tužno i toliko me povrijedilo vidjeti Boga u liku čovjeka koji je preda mnom.
„Gospođo, nemojte biti tužni. Ovaj liječnik pred vama ima meko srce i možete plakati.“
Pogledala me i mogao sam vidjeti blistavo modre oči kako mi govore: „Ja ću plakati kod kuće, tako da vi gospodine ne vidite moje suze.“
Kako me je to samo prosvijetlilo. Kako me je Bog mogao tako posjetiti? Tu je nestao sav moj umor. Ostale su samo emocije. Pregledao sam to sićušno tijelo. Srce je bilo snažno i bučno, pluća su udahnula dah života u meni i škakljanje dok sam palpirao trbuh jer se tada pojavio najljepši osmijeh koji sam vidio. Razmišljao sam koliko sam želio, svojom rukom, ukloniti svaki od tih tumora, a istodobno sam bio dirnut jer je s tim posjetom Bog uklonio svaki od mojih duhovnih tumora. Nije bilo lijeka, ali sam svejedno napisao recept.
„Napisat ću Vam recept za jedan lijek kako bih pokušao kontrolirati Vašu bolest gospođo. "
Skromno je odgovorila: "Ako je potrebno."
Na kraju svega, nakon nekoliko tih dugih minuta provedenih u milosti, Bog me pogledao i rekao: "Doktore, sve ostalo može biti bolesno, ali moje je srce veliko i dobro." Oh, Bože! Kakvo srce.
Već previše dirnut, zagrlio sam je i zahvalio joj na svemu. Dobio sam mnogo više. Fotografirao sam se s njom, pomilovala me po licu i primio tu sigurnost da je Bog uvijek uz mene i da me uvijek posjećuje na različite načine. Danas me posjetio, izliječio i dao mi snage da nastavim dalje. Napustila je sobu i kazala: „Bog vas blagoslovio, doktore.“
