Postoje datumi iz novije povijesti koji zaslužuju posebnu pozornost povjesničara, politologa, sociologa i medija. Svakog 7. svibnja valja se prisjetiti herojskog čina golorukih hercegovačkih Hrvata koji su tog nadnevka 1991. godine zaustavili kolonu tenkova i oklopnjaka agresorske JNA u mjestu Polog, koje se nalazi na granici područja Mostara i Širokog Brijega, piše Večernji list BiH. Tko zna što bi sve bilo i čega ne bi bilo da goloruki hercegovački Hrvati, spremni i na smrt, nisu stali ispred tenkovske kolone pod punom ratnom spremom, koja se iz mostarske vojarne JNA uputila preko Širokog Brijega na područje Sinja kako bi prepolovila jug Hrvatske i tako zarobila Hercegovinu i čitavu BiH. Nikada nije “previše” prisjećanja na tri dana velike drame na rubu krvoprolića golemih razmjera. Taj je događaj u značajnoj mjeri utjecao na ukupan rasplet ratne i političke drame 90-ih godina prošloga stoljeća na prostoru BiH i Hrvatske. Oko toga slažu se političari i povjesničari u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. To su poslije potvrdili i pripadnici vrha tadašnje JNA.
Povijesni datum
Nadnevak 7. svibnja proglašen je Danom branitelja Grada Širokog Brijega. No, taj dan ujedno je jedan od najvažnijih u novijoj hrvatskoj povijesti Širokog Brijega, Hrvata Hercegovine, ali i povijesti Republike Hrvatske i BiH. Na taj nadnevak goloruki Širokobriježani, kojima su se pridružili hrabri Hercegovci iz susjednih hercegovačkih općina, ali i iz Dalmacije, stavili do znanja svima da su prepoznali namjere Miloševićeve politike koja je u svoje osvajačke ciljeve upregnula tada treću (nekada “samo” četvrtu) vojnu silu u svijetu, kako je sama sebi rado tepala. Već više od tri desetljeća u ovo doba godine naviru sjećanja na ta tri dana herojstva, ponosa i slave. Tog jutra 7. svibnja bili smo ispred tadašnjeg dopisništva Večernjeg lista u Splitskoj ulici u Mostaru i vidjeli veliku kolonu tenkova i oklopnjaka JNA te saznali da ratna mašinerija armade koja se hvalila tobožnjim jamstvom očuvanja bratstva i jedinstva i socijalističkog poretka skreće prema Žovnici u smjeru Širokog Brijega. Uskočili smo u dopisništvo Večernjaka i rekli kolegi Vesi Vegaru da se odmah uključi u program Radiopostaje Split, a autor ovog teksta izravno se uključio u program Hrvatskog radija, studija Zagreb. Doznali smo da je djelatnica u kiosku Ruža Marušić s Balinovca javila Kriznom stožeru u Širokom Brijegu da je golema kolona tenkova i oklopnjaka krenula preko Žovnice, dodavši: “Tenkovi vam dolaze, radite što znate!” U 10 sati tog 7. svibnja trebala se održati sjednica Skupštine općine Širokog Brijega. Nazvali smo ured širokobriješke Općine, a na telefon se javio Ivo Zovko i kazao nam da su vijećnici krenuli u Polog kako bi se zaustavila kolona tenkova takozvane JNA. Kad se saznalo da kolona tenkova ide preko Žovnice u smjeru Širokog Brijega, Anđelko Mikulić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Široki Brijeg, uzeo je megafon i s balkona općinske zgrade viknuo: “Želim vam reći da nam u nenajavljeni posjet dolaze tenkovi!” Te riječi privukle su pozornost prolaznika i gostiju u obližnjim kafićima, a Mikulić je nastavio: “Učinite kako vam srce nalaže. Ja ću isto to učiniti!” Istog trenutka ljudi su izlazili iz kafića na ulicu, a potom se uputili u Polog. Brojni kamioni širokobrijeških tvrtki prepriječili su put koloni od više od stotinu tenkova i oklopnjaka. Okupljene tisuće ljudi vikale su: “Nema prolaza, nema prolaza!” Zapovjednici te motorizirane postrojbe JNA bili su više nego zgranuti. Iz Generalštaba u Beogradu naložili su da kolona tenkova i oklopnjaka mora proći pod svaku cijenu. No, tisuće okupljenih bile su spremne to spriječiti također pod svaku cijenu, pa i onu najvišu, svojim životima. Uvečer tog 7. svibnja iz Mostara išli smo preko Ljutog Doca, Uzarića i Knešpolja u Polog. Vidjeli smo nekoliko skupina lovaca s lovačkim puškama. U Pologu smo zatekli kolege novinare na zadatku. Svećenici su bili tu uz svoj vjernički puk. Sreli smo svećenike fra Antu Marića, fra Mladena Hrkaća, fra Vinka Mikulića Bajevića, fra Miljenka Miku Stojića... Širokobriježanima u Pologu pridruživali su i mještani susjednih općina, ali i udaljenijih mjesta. Među njima bilo je i Bošnjaka. Situacija se zaoštrila do usijanja, na rubu krvavog sukoba, masakra velikih razmjera s nesagledivim posljedicama. Toga su bili svjesni širokobriješki politički dužnosnici. Držanju situacije pod kontrolom posebno su doprinijeli širokobriješki gvardijan fra Mladen Hrkać i ostali širokobriješki fratri te Anđelko Mikulić, Zdenko Ćosić, Mariofil Ljubić, Jure Skoko i drugi dužnosnici HDZ-a.
Slike otišle u svijet
No, valjalo je o svemu obavijestiti i svjetsku javnost. Velika uloga za to pripada novinaru i književniku Petru Milošu, tadašnjem dopisniku TV Sarajevo iz Hercegovine. Petar je dobro znao da urednici te televizije njegov poslani snimljeni materijal u Pologu neće “pustiti” u program pa se zaputio osobnim automobilom u Sarajevo i slučajno na hodnicima TV Sarajevo susreo Smiljka Šagolja, novinara te televizijske kuće, koji je Petru sugerirao da se snimljeni materijal najprije pošalje u televizijsku razmjenu pa tek onda preda uredniku. Smiljko je svojim autoritetom uspio bez znanja glavnog urednika Miloševu snimku pustiti u međunarodnu razmjenu. Urednik je Petru zamjerio na “nekorektnom prikazivanju JNA”, odbijajući reportažu objaviti u informativnom programu, a Miloš mu je rekao: “Sad je gotovo, prilog je otišao u razmjenu!” Zahvaljujući Petru i Smiljku vodeće televizijske kuće u svijetu prikazale su zbivanja u Pologu. Onda su urednici na sarajevskoj televiziji bili primorani objaviti Milošev prilog iz Pologa. Ovaj slučaj na svoj način potvrđuje od kolike je važnosti to da jedan suveren narod ima svoje relevantne medije.
Zanimljiva je činjenica da je motorizirana kolona JNA krenula iz Sjevernog logora u Mostaru preko Širokog Brijega dalje u smjeru Sinja upravo u vrijeme kad je trebala početi sjednica širokobriješke Skupštine općine (predsjednik Izvršnog odbora općine Široki Brijeg Jago Lasić bio je na nekoj sjednici u Sarajevu, kao i njegov kolega iz Gruda Petar Majić), kad je dr. Franjo Tuđman bio u posjetu Velikoj Britaniji i kad se u Sarajevu trebala održati sjednica Glavnog odbora HDZ-a BiH. Zastupnik u Vijeću općina dr. Ivica Lučić znao je što se u Pologu događa te predložio Mati Bobanu i ostalim članovima Glavnog odbora da se automobilima krene u Polog. Slijetanje u Polog vojnim helikopterom nije uspjelo zbog navodne magle. Zapravo, maglilo se u glavama onih koji su o vojnom helikopteru odlučivali. Počeli su mučni pregovori sa zapovjednikom Mostarskog garnizona JNA Milojkom Pantelićem koji je od generala Blagoja Adžića dobio zapovijed da “vojska mora proći!” U knjizi “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića stoji kako je Pantelić rekao Adžiću da bi mogla pasti krv, a Blagoje je kazao oštro: “Pa neka padne!” Pregovore s predstavnicima JNA vodili su Anđelko Mikulić, Jure Skoko i širokobriješki gvardijan fra Mladen Hrkać. Milojko Pantelić rekao je Anđelku Mikuliću da će pripadnici JNA pucati ako se netko približi tenkovima. Situacija je bila sve napetija i delikatnija. Trećeg dana u Pologu se pojavio i Alija Izetbegović, a iz Zagreba stižu poruke od dr. Tuđmana i kardinala Franje Kuharića. Izetbegović je tada okupljenim Hercegovcima rekao kako on iznevjeriti ne umije i da su tenkovi JNA “hrpa gvožđa” (poslije je, nažalost, u vrijeme agresije shvatio da je riječ o puno opasnijoj hrpi). Nekako se ipak postiglo solomonsko rješenje prihvatljivo i hrvatskom političkom vrhu u Zagrebu i u BiH u tadašnjim političkim okolnostima. Slovenac general-bojnik Milovan Zorc, zapovjednik 4. korpusa JNA, u dokumentarnom filmu “Tri dana” kazao da je da je tenkovska kolona trebala ići na područje Sinja. Jasna namjera JNA bila je napad na Split i presijecanje Hrvatske te zarobljavanje kliještima južnog dijela Hrvatske i čitave BiH. No, nekako je postignut dogovor da tenkovska kolona ide u smjeru Kupresa pod izlikom vojne vježbe. Nema nikakve sumnje oko toga da je herojski čin u Pologu na svoj način utjecao na ukupan rasplet političke i ratne drame 90-ih godina prošloga stoljeća. Bili smo tri dana svjedoci te drame i tog herojskog čina, ali mnogo toga vezanoga za ta važna događanja saznali smo i nešto poslije, ponajviše zahvaljujući knjizi “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića i dokumentarnom filmu “Tri dana” Večernjakova novinara Zdenka Jurilja i još nekim izvorima. Valja se prisjetiti riječi dr. Ive Lučića u predgovoru knjige “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića: “U tom sukobu nije ispaljen ni jedan metak, nije stradao ni jedan vojnik, niti je bilo civilnih žrtava. Ipak, poražena je čitava jedna vojska zajedno sa svime što je simbolizirala: jugoslavenski unitarizam, komunistički dogmatizam i mit o nepobjedivosti”.
Dr. Lučić posebno ističe kako je vrh JNA izdao zapovijed Desetoj motoriziranoj brigadi stacioniranoj u Mostaru (6. svibnja izravno general-bojniku JNA Milovanu Zorcu) da 7. svibnja 1991. krene prema Splitu. Dr. Lučić naglašava: “U ta tri dana odvijala se drama u kojoj su oslikani svi segmenti društva i ogoljeni svi akteri tadašnje društvene i političke scene. Generali u Beogradu tražili su krv, a oficiri i vojnici u koloni strahovali su od sukoba. Alija Izetbegović izrekao je dojmljive riječi, ali je sam sebe demantirao nakon pet mjeseci kad je Ravno sravnjeno sa zemljom riječima: ‘To nije naš rat!’ Da se držao rečenog u Pologu, povijest Bosne i Hercegovine izgledala bi potpuno drukčije. Kao što bi bez barikada i hrabrosti naroda u Pologu drugačije izgledala i ukupna povijest bivše Jugoslavije.”
Sloboda je najveća vrijednost
Sjećamo se helikopterskog desanta desantne jedinice iz Niša na Vraniću i Ledincu kako bi se Široki prometno blokiralo. Valja podsjetiti na činjenicu da su zapovjednici JNA bili planirali vojnicima u tenkovima i oklopnjacima dostaviti bojne otrove i zaštitne maske u vozilima koja su trebala dostaviti hranu. No to nije bilo dopušteno, a ročnicima s prostora čitave tadašnje Jugoslavije koji su bili u tenkovima i oklopnim vozilima hranu i piće dostavljale su žene iz Pologa. Trećega dana kolona tenkova i oklopnjaka prošla je kroz Široki Brijeg, što je promatralo mnoštvo građana sa zapaljenim svijećama u rukama. Valja podsjetiti i na to da je jedna tenkovska kolona JNA bila krenula s područja Banje Luke u smjeru Sinja kako bi se sjedinila s tenkovskom kolonom iz Mostara. Poslije smo saznali da je Slovenac Milovan Zorc, general-bojnik, zapovjednik 4. korpusa JNA, ignorirao zapovijed Generalštaba iz Beograda. Svoju odluku kod vojnih i političkih šefova branio je riječima da bi masakr civila u Pologu bio protumačen kao “napad na bratstvo i jedinstvo”. Događanja u Pologu izazvala su veliki strah i u Predsjedništvu Jugoslavije, a Generalštab JNA našao se na mukama. Dr. Franjo Tuđman u velikoj je mjeri doprinio raspletu drame u Pologu, rješenju koje je i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH u tom trenutku bilo prihvatljivo. Spriječeni su okupacija zapadne Hercegovine i napad na Split. Hrvatsko političko vodstvo Hrvata u BiH shvatilo je što se sprema pa je valjalo pripremati obranu od agresora. Imali su podršku i Tuđmana i Gojka Šuška. Već u srpnju, samo dva mjeseca nakon herojskog čina u Pologu, u obližnjem Knešpolju utemeljena je Poskok-bojna, prva dragovoljačka postrojba u BiH, klica HVO-a.
Zdenko Ćosić, autor knjige “Rat je počeo prije”, sada o tome kaže:
- U Dobriču (Pologu), u svibnju 1991. godine dogodio se sraz oružane armade, zaštitnice ondašnjeg totalitarnog poretka, s jedne strane, te gnjevnog golorukog naroda u kojem se probudio glas otpora torturi poretka, s druge strane. Smisao obilježavanja toga događaja nije samo podsjećanje na događaj i trodnevnu dramu koja se tu odigrala. Obilježavanjem događaja podsjećamo na konflikt vrijednosti koje su se na tom mjestu izravno suočile sa svim svojim suprotnostima koje su do tada bile prigušene metodama proizvodnje zaborava. Agresivnom oružanom pohodu uvijek prethodi manje vidljiva prva faza agresije drugim sredstvima.
Ćosić dalje kaže da smo u oružanoj sili vidjeli zaštitnike režima koji je desetljećima prije, u prvoj fazi agresije, zauzeo javni prostor, institucije i cjelokupni život prekrio velom šutnje, zaborava i tako instalirao neke svoje vrijednosti potpuno suprotne tradiciji i mentalitetu ovdašnjih ljudi i dodaje:
- Bilo je to vrijeme kad su ljudi uvidjeli da je sloboda najveća vrijednost i kad su svojim životima bili spremni braniti od Boga danu slobodu. Svaka nedemokratska vlast teži gušenju ljudskih sloboda i podčinjavanju ljudi, gurajući ih u sferu pasivnosti i intelektualne tromosti, odnosno proizvodeći svoje podanike nespremne na vlastito prosuđivanje. Pasivnost pojedinca koji pred nepravdom spušta pogled otvara vrata porobljavanju ljudi i institucija. To ne može prekriti nikakva priča o demokraciji, kao što to nije moglo ni u totalitarnom komunističkom režimu koji se također pozivao na demokraciju.
Ćosić kaže da se pred takvim pojavama ne smije šutjeti jer ćemo sve one vrijednosti zbog kojih smo devedesetih godina prošloga stoljeća bili spremni na žrtvu, zamijeniti lažnim vrijednostima autoriteta i opet potonuti u bezdan zaborava te nastavlja:
- Nema kolektivne odgovornosti! Pojedinac je dužan stati u obranu drugog pojedinca, kao i u obranu zajedničkih univerzalnih vrijednosti. Kao što kaže Kundera, borba pojedinca protiv takve vlasti jest borba pamćenja protiv zaborava!
