U 2013. smo rekli zbogom posljednjem američkom tenku na europskom tlu. U pravo vrijeme da se u 2014. obilježi stota godišnjica atentata na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu, događaja koji je izazvao Prvi svjetski rat i posljedično prvu američku vojnu intervenciju na našem kontinentu.
Sada, stoljeće nakon Prvog svjetskog rata, Washington smanjuje europske postrojbe i prebacuje fokus na Aziju, očekujući od Europe da uloži više sama u vlastitu sigurnost i obranu. Nakon završetka hladnog rata i iscrpnih procjena prijetnji u sve više multipolarnom svijetu, promjena fokusa i resursa SAD-a na Pacifik se nameće kao jedini logičan potez. Sve se to moglo učiniti mnogo prije, no unutarnje podjele u Europi i krajnja nemoć da se zaustavi kampanja za etničko čišćenje Slobodana Miloševića natjerali su Clintonovu administraciju da još jednom vojno intervenira na europskom tlu.
S vremenom je Europska unija naučila određene lekcije iz vlastitih grešaka u vanjskopolitičkim i sigurnosnim politikama u prošlosti. Ulazak Hrvatske u EU u srpnju 2013. i uspjeh Catherine Ashton u posredovanju dogovora između Srbije i Kosova dokazao je da je Europa ovoga puta odlučna i učinkovita u očuvanju sigurnosti svojeg jugoistočnog kuta. Međutim, EU još uvijek nema rješenje za slučaj Bosne i Hercegovine. Ova država i dalje ostaje najveći izazov za regionalnu stabilnost, ali i za sposobnost EU da održi mir, stabilnost i blagostanje diljem kontinenta.
Prije sto godina ubojstvo Gavrila Principa, nasljednika Habsburške krune, za vrijeme njegovog posjeta Sarajevu, izazvalo je ne samo sukob između Beograda i Beča, nego je aktiviralo i njihova savezništva s Rusijom i Njemačkom, na taj način uzrokujući prvi sveeuropski bratoubilački rat. Na sreću, trenutačne unutarnje nestabilnosti u Bosni i Hercegovini ne mogu izazvati novi pokolj na kontinentu, ali svejedno, EU ne bi sebi smio dopustiti da ostane slijep na sve goru situaciju u zemlji s kojom dijeli više od 1000 kilometara kopnene granice.
Čekati da se Amerikanci uključe, kako su to radili devedesetih, nije realno očekivanje. Pustiti Moskvi ili Ankari da neprestano povećavaju svoj utjecaj u zemlji, u odsustvu EU vodstva, također ne može biti poželjan cilj. Jedina alternativa za EU jest da razvije svoj vlastiti, zajednički, novi i učinkovitiji pristup prema Bosni i Hercegovini u nadolazećoj 2014. godini.
Kompletan članak čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista...
