Pred Božić se, kao i svake godine, epidemija bližila vrhuncu. Samo da prođe Nova godina i da zagazimo u siječanj, sve će biti lakše. Kada stignu prve mimoze s juga, velikoj je infekciji kraj. Ljudi su u to vjerovali, jer živ čovjek mora u nešto vjerovati, premda bi proljeće još bilo daleko, a tek se s proljećem, i to ako dobro zatopli i ako iza olovnih sivih oblaka izbije sunce, virus povlačio. Jednom je soju bivao kraj, a sljedeće jeseni će se, negdje početkom listopada, pojaviti novi. I tako već godinama, desecima godina, tako još od onoga vremena, koje ljudi ne pamte, kada se virus prvi put pojavio. Prije toga se, kažu priče, živjelo i umiralo mimo kalendara. Onako kako bi kome došlo. Je li postojalo to vrijeme? Ako jest, ne bi se reklo da je bilo bolje od ovog u kome živimo, jer sad se umire uglavnom samo pred Božić, a tada se vazda umiralo, i nije bilo tog sunca i ljeta kada je čovjek mogao biti siguran od smrti.
Te se godine virus zvao COVID-365. Prvi su ga, već početkom rujna, izolirali znanstvenici Mikrobiološkog instituta “Doktor Danilo Nikočević Poskok” iz Kotora. Bio je to veliki uspjeh za malenu Crnu Goru, ravan osvajanju Lige prvaka u nogometu. Prije toga su se godinama kao prvijenci u izoliranju virusa, kako se to u Crnoj Gori kaže, izmjenjivali znanstvenici iz Kine, Rusije i Njemačke. Samo se jednom dogodilo da je brži od njih bio institut iz Turkua u Finskoj. Više puta se, istina, događalo da su stizale lažne vijesti iz manje poznatih, a ustvari nepostojećih instituta, o izoliranju virusa, ali kada se shvatilo da to diktatori, satrapi i svedršci iz kojekakvih orijentalnih i okcidentalnih vukojebina pokušavaju stjecati svjetski ugled i popularnost, nalazi iz tih instituta i zemalja – razumjet ćete zašto im nećemo spominjati imena – naprosto su se prestali uzimati u obzir. Tim je veće bilo iznenađenje da su baš mladi Kotorani prvi uspjeli izolirati virus, i to u godini u kojoj će on ponijeti jubilarno ime, ono koje simbolizira kalendar po čijem ritmu živimo i umiremo. Virus je, kao i većina prethodnih, napadao pluća, ali je, češće no ranije, izazivao virusnu upalu moždane ovojnice, meningitis koji je u gotovo sto posto slučajeva bivao smrtonosan. Rano izoliranje virusa ovaj put je, međutim, pomoglo i relativno brzom licenciranju cjepiva i cijepljenju europskog stanovništva, tako da na kraju COVID-365 i ne pamtimo po velikom zlu. Ali ga, možda, pamtimo po nečemu drugom. Epidemije ne samo da su preuredile naše kalendare i čovječanstvo poučile kad je vrijeme za umiranje – u zimu, naravno, kad i sve drugo u prirodi pada u vječni san – nego su preuredile i načela na kojima je zasnovana civilizacija. Slabije upućene vrijedi podsjetiti: u vremenima prije COVID-a historiografija je bilježila društvena, politička i kulturna iskustva prethodnih naraštaja, a književnost, film, slikarstvo i glazba bili su temelj čovjekova doživljaja svijeta. Bili su otprilike ono što je u današnje vrijeme epidemiologija. Međutim, u svakogodišnjoj brizi oko preživljavanje vrste najprije su morali biti žrtvovani običaji iz prethodnog života. Nakon običaja nepotrebnim su se pokazala i kolektivna sjećanja, a povijest je, sasvim logično, zamijenjena epidemijskim statistikama i njihovim višegodišnjim usporedbama. Umjetnički ceremonijali su zbog svoga visokoga epidemijskog rizika – film, slikarstvo, glazba, te osobito književnost, odvlače pažnju od onoga što je za opstanak najvažnije: bolesti i načina kako je izbjeći – iziskivali strogo provođenje zakona o konzumaciji umjetničkog djela, pa je još u ta davna vremena epidemiolozima uza sve njihove teške i odgovorne dužnosti pridodana i ta da izdaju i potpisuju dozvole za čitanje knjiga, slušanje glazbe ili gledanje filmova koji ignoriraju temu COVID-a…
U vremenima prije našega vremena sjećao se tko je čega htio, čitao je tko je što htio, pa se tako čitala čak i Biblija. Umjesto da se mole Bogu da ih spasi od bolesti i od morije, a da Bibliju ostave onima koji su za nju stručni, obični su se ljudi zabavljali svetačkim zgodama i nezgodama i avanturama mladoga Isusa Krista. U to čudno vrijeme, ako je takvog vremena uopće bilo i ako sve ovo nije proizvod bolesne čovjekove mašte, u predbožićno se vrijeme pjevalo po crkvama, slobodno su se prenosili virusi, a s njima i priča o tome što se događalo u božićne dane prije više tisuća godina. Ali pustimo ta prastara vremena, evo što se zbilo na Božić u godini COVID-a 365, a to je bilo prije samo nekoliko godina, možda lani, možda prije tri-četiri godine, trebalo bi konzultirati epidemiologe i pogledati usporedne epidemijske statistike: Ako se s Velikogoričke ceste skrene prema golemoj ružnoj zgradi američke ambasade, pa se zakrene uz nadvožnjak, i lijevo se, ispred kavane Galerija, krene prema Hrašću, i kroz Hrašće dalje, preko pomoćnog Savskog nasipa, podignutog, kažu, za vrijeme komunizma, u davnome dvadesetom stoljeću, stiže se u Lukavec. Na izlazu iz tog velikog sela, s rodinim gnijezdom na raskršću puteva u centru sela, gusta je i zapuštena bjelogorična šuma. Nekad davno tu su se rušila stabla i sjekli balvani za industriju namještaja. A onda se namještaj počeo izrađivati od aluminija i plastike. Tri kilometra niz šumu, uz put prema selu Markuševcu, skretanje je na stari kolski put, koji je zarastao u šiblje i kupine. Krene li se tim putem, četristotinjak metara duboko u šumi jednokatnica je, načinjena od hrastovog drveta. Jedni govore da je to vještičja kuća, drugi kažu da je tu u davna vremena živio šumar. Pijanac koji je tukao ženu i ona se nesretnica objesila. Odmah zatim se, pun grižnje savjesti, objesio i on.
Kuća je, kao i sve drugo u ovoj šumi, kojoj se, kao i tolikim našim šumama, potocima i predjelima, ime zagubilo u vremenu, zarasla u šiblje i šikaru, u beskrajan niz onih kržljavih i nedoraslih stabalaca, koja su iznikla iz sjemena šume, ali nisu imala dovoljno svjetla, prostora i topline da se normalno razviju. Ta stabla ovog kroničara i bilješkara podsjećaju na sve nas, koji živimo u tim tijesnim kalendarima, u kojima je zima najčešće godišnje doba, i nismo se stigli ni okrenuti, ni odrasti, a već nam je opet vrijeme umiranja. Premda u kuću godinama nitko ne zalazi, i svud oko nje vlaga je i bogata trulež, iz koje džikljaju sve nova stabalca, hrastove oblice od kojih je sagrađena ne trunu i kuća se u toj posve nekućevnoj i neljudskoj atmosferi bolje drži nego da je sagrađena od cigli i betona. Mogla bi tako i stoljećima, dok sve oko nje bude trunulo i propadalo, jer je hrastovina, ako ju majstor dobro obradi, trajnija i od kamena. Kažu da hrastovi trupci i pod vodom ostaju sačuvani, eno ih u močvarnim ravnicama Kopačkog rita, još iz vremena prije COVID-a, kada je to mjesto bilo park prirode. Ali u mjesecima pred Božić u godini COVID-a 365 netko je došao u kuću. Bilo je to ono vrijeme, netko će ga se i sjećati, kada su nakon nekoliko godina uzastopne morije, u kojoj je od naročito agresivnih sojeva virusa za nekoliko zima pomrlo deset posto europskog stanovništva. Tada su s istoka opet nahrupile nepregledne mase ljudskoga svijeta, gladnog, žednog i obeznađenog, koji je i u takvoj Europi vidio neki svoj spas. Uzalud se po njima pucalo iz teških strojnica, uzalud ih se zatvaralo u sabirne centre opasane bodljikavom žicom, u kojima bi dugo umirali od gladi, trbušnih infekcija i nečistoće, oni su i dalje navaljivali, prinoseći svoju žrtvu sreći nekoga svog dalekog budućeg pokoljenja. Osim toga, da previše ne raspjevavamo priču, u svakoj velikoj seobi, pored tisuća onih koji stradaju provuče se barem deset onih koji stignu na cilj. Takvi pronalaze sreću i tamo gdje sreće nema ni za koga drugog. Nakon što su prvi valovi gibajućeg ljudskog mesa zaustavljeni olovom i nakon što su po rubovima jadnice Europe izniknule na stotine koncentracijskih logora, nakon što su se tajni izvještaji o ubijenim i pomrlim ljudima već brojali u milijunima, ali, važnije od svega toga, nakon što se, kako to već obično biva, reakcija organizma prema uljezu počela pretvarati u autoimunu bolest pa su Europljani počeli jedni u drugima gledati migrante, koje treba teškim strojnicama ili kolektivnim smještajima liječiti od viška nade, politika prema migrantima se nakratko promijenila. Odlučeno je da se popišu svi koji su zatečeni unutar Unije te da im se daju određena prava, koja su manja od građanskih, ali svakako veća od ropskih, a da se djeca bez roditelja trenutačno patrijaliziraju, da ih posvoji domovina na čijem su se teritoriju zatekli te da se na taj način rješava veliki demografski gubitak iz proteklih nekoliko godina. Toj “djeci Europe”, kako su odmah nazvana u Bruxellesu, ili “djeci domovine”, kako ih se prihvatilo nazivati u većini zemalja, omogućeno je odrastanje u dobrostojećim obiteljima, koje će im omogućiti da postanu istinski domoljubi i Europljani.
U to vrijeme, u kasno ljeto COVID-a 365, odnekud iz Bosne, vjerojatno tamo odnekud od Cazina i Bihaća, u ovaj kraj nadomak Zagrebu pristiže nekoliko stotina ljudi. Većina ih se odmah predala, da bi bili popisani, dok su se oni oprezniji skrivali naokolo, po šumama i napuštenim vikendicama duž Vukomeričkih gorica. Domaći ljudi nisu zgrabili lovačke puške i lovili ih, kao što je to običaj u nekim drugim krajevima, nisu ih prijavljivali policiji, niti su ih tjerali iz svojih kukuruzišta i povrtnjaka, kad bi ih zaticali u krađi. Naprosto su se pravili da ih ne vide. A kako ne može dugo trajati da čovjek ne vidi čovjeka koji je tu pokraj njega, s vremenom su, još prije zime, uspostavili s njima nekakav prirodan odnos. Unajmljivali bi ih za sitne poljodjelske poslove, pa bi ih plaćali hranom i svježim mlijekom. Jedni druge nikad nisu gledali u oči, niti bi jedni druge pitali za ime. Ne možeš tuđu nevolju na sebe prihvaćati. Previše ti je vlastite tuge i svojih mrtvih da bi primao tuđu tugu i okolo pronosio njegove mrtve. A njima, strancima, bilo je da o domaćima ništa ne saznaju, jer sa svakim saznanjem o čovjeku bivaš sve teži, a njima je još daleko da lete. Ovo je rub Europe, a oni su pošli prema centru. Ali svejedno, nakon svih tih ubijanja i logora, neka se dobrota zametnula među ovim svijetom. Bilo ih je, međutim, i tako nepovjerljivih da nisu ni izlazili iz šume. Neki su imali i dobre razloge da budu nevidljivi. Merjem je bila noseća, a s njom je išao onaj kojem se nije znalo ime. Kada bi ga upitala kako se zove, on je slijegao ramenima, baš kao da nema imena. Možda bi mu i povjerovala da ga nije imao da nije bio zidar. Ne može baš biti da čovjek u životu nauči zidati kuću, a da na tom putu ne stekne i neko ime. Bio je dobroćudan, jak kao zemlja i vrlo plah. Svega se on plašio pa mu je Merjem bila kao neka zaštita. Ona ga nije tjerala od sebe, nego se koristila njegovom snagom kao svojom vlastitom. A on se koristio njezinom pameću i junaštvom. On je mislio da se to zove junaštvo. Nije se htjela prijaviti, jer je bila noseća. Plašila se da joj ne oduzmu dijete. Ovim ljudima trebaju djeca da bi ih dalje bilo, i ona to razumije. Ali njihovo trebanje nepomirljivo je s njezinim trebanjem. Ovo je njezino dijete i ne može ga se odreći čak ni ako zna da bi mu s njima bilo bolje. Ali kako bi njoj bilo bez njega? To je zidaru odgovaralo jer se ni on ne bi prijavljivao. Njega je plašilo drugo nešto nego nju. Plašilo ga je nešto što nije znao izgovoriti, ali što se na kraju svodilo na isti strah. Ako se prijavi, oni će ga oduzeti od njega samog. Ti ljudi previše ispituju. Da bi te popisali, oni o tebi žele previše toga znati. Uključujući i ono što ti ni sam o sebi ne znaš. Tako je on rekao Merjemi i tako su se njih dvoje složili oko neprijavljivanja. To ih je učinilo jednom malom zajednicom, sačinjenom od žene, muškarca i djeteta koje će se tek roditi.
Sklanjajući se od ceste našli su se usred gustiša iz kojeg kao da je izniknula prostrana i moćna, velika drvena kuća. Zidar nikada nije vidio kuću od drveta. Tamo odakle on dolazi jedva da ima drveća. Poneki cedar i palme, možda i platan, među ruševinama nestalih gradova. Ali to da ljudi grade kuće od drveta, to je za njega bilo čudo! Navikao je graditi od mrtvoga kamena, a tu su ljudi gradili od živoga drveta! Ovo je raj, šaptao je, ovo je raj, i prelazio dlanovima preko čvrstih hrastovih oblica, ovo je raj, ovdje ćemo ostati, a ona ga je gledala, ganuta njegovom srećom. Tko zna otkad već nije vidjela sretnog čovjeka, a ništa tako ne razvedri i ne utješi kao tuđa sreća. Tako je mislila Merjem i tako je zidaru govorila. I tako je poslije govorila ljudima. Ušli su u kuću, u kojoj je sve bilo kao onoga dana, prije mnogo, mnogo godina kada je iz kuće mrtav iznesen posljednji šumar. Ili kada su, vjerujete li u drugu priču o kući, iz nje na metlama sunule i tko zna gdje se izgubile posljednje vještice. Merjem i zidar nisu, srećom, znali ništa o kući. Ona je mela ostatke šišmišjih krila što su se sasipali u prah. Činila je to onom posljednjom preostalom vještičjom metlom. A on je, u potkrovlju kuće, s greda razvezivao dva još uvijek savršeno čvrsta užeta s isto tako savršeno vezanom omčom, o kojima su jednom davno visili pijančeva nesretna žena, te zatim i njezin grizodušni muž. Ne samo da zidar o njima ništa nije znao, nego nije prepoznavao ni namjenu ovakvih užadi. U njegovom kraju, naime, ljudi se nisu vješali, nego bi sebi, kad ih spopadne posljednji očaj, rezali vratove oštrim noževima. Tako su se naselili u Šumarevu ili u Vještičju kuću, za koju, pravo govoreći, većina ljudi nije pamtila niti to da je ikad bila Šumareva ili Vještičja, kao što, čekajući još jedan Božić i vrhunce COVID-a 365, nisu pamtili ni što se na Božić zbiva, nego su se samo usrdno molili, po pravilima i redoslijedima što su im stizali iz njihovih crkava, od župnika koji su još uvijek bili u pobožnostima učevniji od puka. Merjem i zidar niti su čekali Božić, niti su o Božiću imali ikakvih saznanja. O svojoj vjeri, pak, po kojoj su se razlikovali od vjere našega svijeta, prestali su voditi računa. Teško je putovati i vjerovati. Zidar je sakupljao šumske gljive, a noću se, premirući od straha, spuštao sve do prvih polja i voćnjaka, gdje je sakupljao jabuke, kopao krumpire te brao i kupio kukuruze preostale od kolovoške berbe, i iz obližnje tvornice baklava donosio velike plastificirane pakete namijenjene izvozu, što bi ih krao ispod cerada kamiona, koji će ujutro putovati prema Austriji. (E, mislio je, da mi se sad smanjiti, i velik kao baklava, sav ušećeren stići do Austrije! Odmah zatim grizla bi ga savjest: kakav je on to čovjek pa bi ostavio trudnu ženu? Sreća da je dragi Bog tako učinio da se čovjek ne može pretvoriti u baklavu.)
Krajem listopada i početkom studenog, kada se epidemija ponovo raširila, i već se napoprijeko umiralo od meningitisa – probudiš se ujutro zdrav, oko podne ti skoči temperatura, u predvečerje već si mrtav čovjek, a relativno sigurni bili su samo oni koji su bili toliko bogati ili utjecajni da do njih stigne Njegoševo cjepivo – tako nazvano u čast mladih kotorskih mikrobiologa koji su prvi izolirali virus, par iz Šumareve kuće druge je brinuo brige. U poljima više nije bilo kukuruza, sav je krumpir bio povađen, opustjeli su i voćnjaci, tako da su preživljavali na gljivama i baklavama. A i s gljivama je bila nevolja: zidar je znao samo to da se ni za živu glavu ne smiju brati gljive koje su lijepe i šarene jer te su otrovne. Jestive su samo ružne, sive i smeđe. Dvaput se, međutim, dogodilo da im bude zlo i da oboje više dana boluju, jer se i među smeđim i sivim našla neka koja nije bila dovoljno ružna pa je bila otrovna. Plašio se za dijete. Što će ako se ne rodi živo? Najprije, srce bi mu prepuklo od tužne majke. Onda, kako bi uopće nastavio živjeti i zašto bi nastavio živjeti, ako se dijete ne rodi živo? I kako bi svijet nastavio postojati ako se dijete ne rodi živo? Pitanja su to koja su mučila zidara, ali ništa on o njima neće reći. Ni Merjemi, da je ne bi uznemiravao. Ni ljudima, jer ljudi ne samo što ništa ne bi shvatili nego bi mu uzimali dušu sa svakom njegovom riječju. Pa kako onda znamo za zidarevu strepnju? Znamo tako što zna priča, a ona je uvijek pametnija i zna više od onih koji je pričaju. Početkom studenog su, bez obzira na sav oprez, počeli ložiti. Merjemi je, s trbuhom do zuba – kako se u našim krajevima kaže, bilo studeno. A onda je zidaru bilo još studenije, jer što će ako Merjema dobije upalu pluća i umre. Vidio je sebe kako je sahranjuje u ovu mokru i trulu zemlju, koja gladno u sebe prihvaća sve što je mrtvo i kako o istom u materi sahranjuje njeno nerođeno dijete. I tu ga više nije bilo briga hoće li ljudi iz sela vidjeti dim nad šumom i nad Šumarevom kućom. A naravno da su ga odmah vidjeli. Ali već su i bez dima znali da je nešto u šumi. Ili da je netko u šumi. I prema tom nečemu bili su nepovjerljivi i distancirani. Ali ne toliko da bi šumu prijavljivali vlastima. Ne, nikako nisu bili baš toliko nepovjerljivi. Osim toga, prijave li šumu vlastima, postradat će i ti ljudi oko njih, koje ne gledaju u oči, ali ih koriste za sitne poljske poslove. Eno ih kako već u studenom, premda je tomu vrijeme u siječnju, pale strnjišta po poljima, koja onda gore i gase se, i s nebeskih visina, dobrome Bogu i putnicima s međunarodnih letova, izgledaju kao sporogoreći fitilji vremena što prolazi. Ali nitko nije bio toliko znatiželjan da prođe kroz šumu, sve do Šumareve kuće, pa provjeri tko u njoj živi.
A onda se, u predbožićno vrijeme, kada je sve zatvoreno i nigdje se ne može, jer je epidemija na vrhuncu, i ljudi se u samoći mole onako kako ih njihova vjera i crkveni kalendari uče da se valja moliti pred Božić i o Božiću, zidar u očaju odvažio da provaljuje u kuće i da prosi i išće hranu za Merjem. Golem neki čovjek, rekli su prvi kojima je došao. Ali dobar je, nije strašan, rekla je studentica, kojoj je provalio u kuću ne znajući da je ona unutra i da uči za ispit iz teorije književnosti. Možda je i strašan, rekla je starija žena, rodom iz Bosanske Posavine, ali ga je život naučio da ne bude strašan… Pričali su tako, i davali mu, tko je što imao. A on je sve to donosio Merjemi, koja samo što se nije porodila. I sve u istom strahu, spuštao se svaku večer do Lukavca i Lomnice, ljudi su ga tamo čekali, premda su se pravili da su iznenađeni, i davali mu. Darivali su ga i baš im je u njihovoj čamotinji i tom vječnom zimskom jadu od epidemije i od umiranja bila milina da tog bezimenog čovjeka, koji je za sebe znao reći samo to da je zidar, tako darivaju. A onda nije došao jedne, pa druge, pa treće noći. Nakon što ga danima nije bilo, dogovorili su se autolimar, smetlar i poreznik da ga pođu potražiti. Možda bolestan leži, možda je neka nevolja s tom ženom kojoj nosi hranu, tko zna što je, ali ne može čovjek samo tako gledati kako se nepoznat zlopati. (Ne zna se tko je prvi ovo izgovorio, autolimar, smetlar ili poreznik, ali sva trojica su odmah zatim zanijemili od iznenađenja, baš kao da su čuli nešto što im je dugo bilo navrh jezika i napol uha…) One posljednje noći kada se spuštao do sela po jelo i pilo, Merjem mu je rekla da bi od sutra morao ostati tu. Može nakratko obigrati oko kuće, poviriti u šumu, osluškivati granje, ali ne bi smio daleko ići. Jest da nije babica ni babac, nego je zidar, ali isto tako ni ona nikad nije rađala i više će o toj stvari znati ako su zajedno, u dvije glave. Nije ju dobro razumio, ali je znao da nigdje ne smije ići. Začudo, na kraju, sve je dobro prošlo, na slamarici, u gostinskoj sobi, slučajno tu, jer se Merjemi činilo da joj se piški, pa ju je uhvatilo baš tu i sve je za pola sata bilo gotovo. Istina, dugo je njoj, i predugo, bilo tih pola sata, jer nije smjela zakukati ni vrisnuti, pošto je strahovala od zidarevog straha, da ga njezin vrisak ne potjera u bijeg, da nesretnik njezin sasvim ne izgubi razum od brige.
Tako je rodila bez glasa, a on joj je, kako mu je rekla, zidarskom špahtlom presjekao pupčanu vrpcu. To je sad to, rekla je, tako počinje život. Hrane je u kući bilo toliko da nije trebalo ići do Lukavca i Lomnice, a ni njoj nekako nije bilo drago da on previše ide po vani. Bilo je hladno, sa svih je strana stegao onaj starinski zimski led, koji njih dvoje nikada nisu doživjeli, jer ga nije ni bilo tamo odakle stižu, ali Merjemi bio je to znak da se sav svijet okreće prema unutra, da ne treba nigdje ići, osim po drva, da se još više i više naloži. Eto kakva su sve čuda moguća, rekla je, u kući od drveta ložimo drva, i taj nas oganj grije, umjesto da spali i nas, i sve oko nas. Pa se nasmijala i rekla mu: Zašto se ti, dušo duše moje, toliko bojiš? Zidar je samo slegnuo ramenima, kao da ga je opet upitala kako se zove. A onda su prošli božićni dani, i dalje je bilo jednako hladno, kada su se na njihovim vratima – ili na vratima kuće koju su najednom doživjeli svojom – pojavili autolimar, smetlar i poreznik. Autolimar bio je visok, mršav i plav k’o palačinka. Smetlar je bio malen i crn kao noć. Poreznik je nosio naočale. Morao ih je imati, jer bi ga bez naočala bilo nemoguće opisati. Svaki je ponešto umotao u sjajni papir, svaki je vezivao šarene mašne jer ne možeš tako praznih ruku doći.
Pustila ih je u kuću, dok je zidar drhtao u strahu, tamo između postelje i zida. Dijete!, uzviknuo je jedan od njih, ne zna se koji. Ili su u isti čas uzviknula sva trojica, ni to nikada nećemo saznati. Pa zašto nam nisi rekao? Opet je slegnuo ramenima. A onda je odmahivao glavom. Ne, nije on otac, rekla im je. O tome uopće nije razmišljala, o ocu i o očevima. To je nešto kao iz nekoga drugog svijeta i vremena. Ali kako god bilo, istinu će im reći, ona zapravo ne zna tko je njezinom djetetu otac. Neka ga oni zbog toga ne gledaju kao da mu nešto nedostaje. Ništa ovom djetetu ne nedostaje. U njemu je sva moja sreća, rekla im je, i sva sreća cijeloga svijeta, suze su joj na to krenule, pa su se, ne znajući zašto, o istom, njezinom trošku rasplakala i njih trojica. Samo je zidar stajao između zida i peći, zbunjen što najednom svi oko njega plaču. Ili skoro svi, jer dijete nije zaplakalo. Nas dvojica ne plačemo, pomislio je zidar. I prvi put osjetio je ponos.
Morali bismo slagati, a nikako to ne želimo, kada bismo pokušavali ispričati što je dalje bilo s Merjemom, zidarom i djetetom, i kako je završila ova priča iz godine epidemije COVID-a 365. Ali od tog su vremena božići u ovom kraju nekako ljepši i vedriji, bez obzira na to što su ponovo zaredali najopasniji sojevi virusa, koje je najteže izolirati. Prođe tako zima i bez cjepiva, s mnogo mrtvih i s malo preostalih sjećanja, ali ljudima se, posebno onima koji stvarno vjeruju, učini da se imaju čemu i moliti ako se sjete te žene, bezimenog zidara i njihova djeteta, koje se rodilo tu, u našoj šumi. A i onima koji se mole samo zato što strepe od vlasti i policije, ili su toliko hrabri da su prezreli svaku molitvu, biva milo što su jednom već davno, sve davnije i davnije, njih troje bili kod nas, i što se taj dječak kod nas rađao u doba općeg umiranja.
