Proizvođači automobila kao Ford, Volkswagen, BMW, Mercedes, Jaguar, već ubrzano na tržište izbacuju modele sa električnim motorima, kako bi zauzeli što bolje startne pozicije za budućnost, ali limitirajući faktor postaju baterije, točnije litij.
Budućnost je u električnim automobilima a benzinski i dizel motori trče počasni krug, najavljuju i političari i proizvođači automobila.
Umjesto točenja benzina u rezervoare, kod električnih automobila struja se “toči” u litijske baterije i tu počinju problemi.
Litija je malo, potražnja raste, pa se novi rudnici litija planiraju i u Srbiji, BiH, Portugalu, Austriji, piše biznisinfo.ba.
Ako se ostvare predviđanja stručnjaka, u narednih 10 do 15 godina automobile sa benzinskim motorima zadesit će sudbina dinosaurusa. Jednostavno, nestat će sa scene, da bi se smanjila emisija ugljen-dioksida i usporilo globalno zagrijavanje.
Proizvođači automobila kao Ford, Volkswagen, BMW, Mercedes, Jaguar, već ubrzano na tržište izbacuju modele sa električnim motorima, kako bi zauzeli što bolje startne pozicije za budućnost, ali limitirajući faktor postaju baterije, točnije litij.
Bez litija nema baterija velikog kapaciteta, a bez baterija nema električnih automobila. Tako da je logičan zaključak, ko u sljedećim desetljećima bude kontrolirao snabdjevanje litijom praktično će kontrolirati i auto industriju, prenosi Manager.ba.
Kao i sa nizom drugih strateških metala, na Zapadu su iznenada otkrili da i ovdje Kina ima dominatnu kontrolu. Brojni rudnici litija u Australiji i Južnoj Americi već su u vlasništvu kineskih kompanija, pa kad se sve to zbroji – Kina je nezaobilazan igrač.
Prethodnih tridesetak godina ovo nije bio problem, jer je Zapad sa zadovoljstvom Kini prepustio prljavi posao rudarenja i prerade litija. Sada, kada je Kina postala globalni konkurent Zapadu, ta ideja ne izgleda više tako dobra.
Trenutno, 55 posto svjetske proizvodnje litija dolazi iz Australije, a slijede Čile sa 23 posto, Kina sa 10 posto i Argentina sa osam posto.
Postojeća proizvodnja je nedovoljna da zadovolji rastuće potrebe, jer se procjenjuje da bi globalna potražnja u sljedećih pet godina mogla narasti na 700.000 tona godišnje, pa je sada fokus na povećanju proizvodnje i na pitanju koliko i gdje ima rezervi litija.
Litij južnoamerički, kapital kineski
Kada se radi o postojećim rezervama, onda se slika mijenja. Apsolutni rekorder je Čile, gdje se rezerve litijuma procjenjuju na 9,2 milijuna tona, dok je drugoplasirana Australija sa 4,7 milijuna tona, a slijede Argentina sa 1,9 milijuna tona, Kina sa 1,5 milijuna tona, SAD sa 750.000, Zimbabve sa 220.000, Brazil sa 95.000 i Portugal sa 60.000 tona.
Južna Amerika je tako postala “obećana zemlja” kada se radi o novim nalazištima litija. Zato nije preveliko iznenađenje što su tamo među glavnim investitorima upravo kineske kompanije, koje također nastoje ugrabiti dio kolača i u ostatku svijeta.
Kao rezultat prilagođavanja novoj geopolitičkoj realnosti u svijetu, Sjedinjene Američke Države su kao jedan od prioriteta navele otvaranje novih rudnika litijuma na vlastitoj teritoriji, kako bi smanjile stratešku zavisnost od Kine.
Sličan pristup sada ima i EU, koja je također zaključila da baziranje budućeg razvoja auto industrije prvenstveno na uvoznom litijumu i baterijama, dugoročno predstavlja preveliki rizik. Trenutno većinu litijuma EU uvozi iz Kine, Čilea i Australije, pa je prioritet stavljen na europska nalazišta litijuma, prije svega postojeća, kao i na otvaranje novih rudnika.
Ambiciozan cilj EU je da do kraja ovog desetljeća količinu litija na raspolaganju poveća 18 puta u odnosu na trenutno stanje, što uključuje i domaću proizvodnju kao i uvoz.
Prljavo “zlato”
Litij i nije toliko rijedak, mada veličina zaliha varira. Problem je što su iskopavanje rude litija i prerada prilično prljav proces koji značajno zagađuje i uništava okolinu, uništavajući i podzemne vode i zagađujući tlo.
Zato je većina zapadnih zemalja sa oduševljenjem prepustila, kao i obično, prljave tehnologije Kinezima i sirotinji, zadovoljavajući se isporukom gotovih upakovanih baterija.
Sada je počela potraga za litijom u Evropi. Na meti se prvo našao Portugal u kome već postoji domaća proizvodnja litija, u ograničenim količinama. Jedini problem je što desetljećima čitavu tu proizvodnju otkupljuju proizvođači keramike, tako da nema viškova koji bi ublažili globalnu glad proizvođača mobitela, laptopa i ostale elektronike za litijskim baterijama.
Shodno pravilu da gdje ima dima ima i vatre, geološka istraživanja su pokazala da postoje značajna neiskorištena nalazišta litijuma, pogotovu na sjeveru Portugala. Ona se procjenjuju na 60.000 tona, što Portugal svrstava na osmo mjesto u svijetu po veličini zaliha litija.
Britanska kompanija Savanahh tako je odlučila da se krene u eksploataciju litijuma u regiji Tras-os-Montes i otvaranje otvorenog kopa na ovoj lokaciji, obećavajući investiciju od 109 milijuna dolara i stvaranje novih 800 radnih mjesta u ovom regiji. Istovremeno, svojim investitorima Savanahh obećava da će tijekom prvih 11 godina eksploatacije rudnik donijeti kompaniji 1,5 milijardi dolara od prodaje iskopanog litija.
Na strani zagovornika otvaranja ovog rudnika su portugalska vlada i Europska komisija, i samo se čeka konačno odobrenje za početak eksploatacije na ovoj lokaciji.
Vlasti za, građani protiv rudnika
S druge strane, lokalno stanovništvo i portugalski nevladin sektor nisu nimalo oduševljeni ovom idejom, pokušavajući protestima i peticijama da zaustave otvaranje rudnika. Površinski kop bi predstavljao ekološku katastrofu i praktično bi uništio njihovu glavnu razvojnu šansu – turizam, a već postojeće privatne pansione i ostalu turističku ponudu pretvorio u propale investicije. Time bi se zapečatila sudbina jednog od najsiromašnijih regija u Portugalu, gdje se uglavnom živi od stočarstva.
Kako stvari trenutno stoje, male su šanse da će otvaranje rudnika biti zaustavljeno, a konačno odobrenje i početak radova očekuju se u sljedećih nekoliko mjeseci. Paradoksalno, novi rudnik ne znači nužno plus za EU, jer investitori namjeravaju barem u prvoj fazi, litijum iz Portugala prodavati Kinezima.
I na drugom kraju Europe, na području Srbije, BiH i Austrije, australijske kompanije poput Rio Tinto i Jadar Resources, nadaju se premiji u vidu bogatih nalazišta litija. Optimizam baziraju na preliminarnim istraživanjima, koja u slučaju Srbije ukazuju na postojanje rezervi koje bi bile među najvećima u svijetu.
Jadar Resources, pored Srbije, namjerava da se upusti u eksploataciju litija i u Austriji, gdje su preliminarni rezultati takođe obećavajući, dok slovenački investitori vjeruju da i u BiH postoje komercijalno isplativa nalazišta litijuma.
Cilj su baterije, litij je samo sredstvo
Za razliku od Portugala, gdje bi radovi na otvaranju novog rudnika mogli početi do kraja ove godine, u slučaju Srbije potencijalni investitori najavljuju da bi eksploatacija litijuma mogla početi u naredne tri do četiri godine, što znači da je čitav projekat još uvijek u ranoj fazi.
Do tada bi se moglo znati i koliko su ozbiljne najave o otvaranju rudnika litija u BiH i Austriji i koliko iznose realne rezerve, te kakva je ekonomska računica.
U Portugalu veliki dio javnosti i medija, kao i pobornici zaštite okoline na globalnom nivou skeptični su prema “blagodetima” koje donose rudnici litija. Na Balkanu se najave otvaranja rudnika litijuma uglavnom doživljavaju kao dobitak na lutriji, koji će nas sve učiniti ekstravagantnim milijunašima, pri čemu su podjednako euforični i vlast i mediji kao i većina javnosti.
U slučaju Srbije, stanovnici na područjima gdje je planirana izgradnja rudnika, ne dijele ovaj optimizam jer strahuju da bi oni i njihova buduća egzistencija postali kolateralna šteta, za zagađenim vodenim tokovima, zemljištem i zrakom.
Lokalni protesti stanovništva i kampanje nevladinog sektora teško da će zaustaviti planiranu eksploataciju litija. U igri je jednostavno previše novca, a kao i obično o posljedicama će se razmišljati kasnije, nakon nekoliko desetljeća.
U čitavoj priči o baterijama i električnim automobilima, sirovi litij je samo jedan segment. Ključni element su tvornice baterija, koje pretvaraju litijum u strateški važne baterije. Litij je sredstvo a baterije su cilj.
Trenutno, Kina ima 93 “giga tvornice” koje proizvode litijumske baterije, a SAD četiri. Prema procjenama analitičara, ako se ovaj trend nastavi, na kraju ovog desetljeća Kina će imati 140 “giga tvornica”, EU 17 a SAD 10, što znači da nezavisnost SAD i EU od kineskih baterija ostaje na dugom štapu.
A prije nego što se krene sa masovnim otvaranjem boca šampanjca na Balkanu, možda bi trebalo malo detaljnije pogledati kalkulaciju, jer na eksploataciji domaćih prirodnih resursa profit ide stranom investitoru, a domorocima ostaju mrvice.
Kao primjer mogu poslužiti Afrika i Južna Amerika, koje i pored neizmjernog prirodnog bogatstva i nisu primjer prosperiteta i stabilnosti kome treba težiti.
