Na današnji dan 1993. godine konvoj humanitarne pomoći nazvan “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” konačno je stigao u Novu Bilu gdje je dočekan suzama radosnicama.
Tako je nakon 248 dana (od 16. travnja 1993. godine pa do dolaska konvoja) probijena potpuna blokada Lašvanske doline.
Hrvati Lašvanske doline su bili oduševljeni i što je najvažnije ohrabreni. “Samo nek ste vi k nama došli, pa da nam ništa niste donijeli!” moglo se čuti po dolasku dugo isčekivane pomoći iz Hrvatske.
Mlade žene s djecom u naručjima, starci i starice, školski poletarci i mlade djevojke (mladići su na bojištima), svi kao jedno srce i jedna duša izašli su na ulice i trgove da Bijelom putu zažele bratsko-sestrinsku dobrodošlicu. Da dadnu oduška svojoj radosti što ipak nisu zaboravljeni. Nadasve što se susreću sa svojom hrvatskom braćom i sestrama, za kojima već mjesecima čeznu u svom tjeskobnom Maslinskom vrtu i na svojoj krvavoj ratnoj Golgoti. To je razlog njihova nezatomljiva oduševljenja, piše Dnevnik.ba.
Dobrotvorna pomoć koja im je prijeko potrebna za preživljavanje, za njih ipak nije najvažnija stvar. Zato i ne pružaju ruke prema darovima već samo plaču od radosti jer nisu zaboravljeni. U takvu ozračju, putnici Bijelog puta zapravo mnogo više primaju, nego što stvarno darivaju. Domaćini iz Nove Bile pak misle da je to obrnuto.
No tako je to uvijek kad se ljudi bez računice jedni drugima darivaju i kad uzajamno jedni drugima darivaju ljubav. Nisu to bili samo susreti koji se pamte, nego susreti koji duhovno preobražavaju čovjeka, koji tvore novoga evanđeoskog čovjeka stvorena u pravdi i istinskoj svetosti. A to je neusporedivo veće od bijeloga kruha što ga je iscrpljenom i izgladnjelom žiteljstvu Lašvanske doline dopremio naš Bijeli put.
