Sve donedavno Marka Pipunića čak ni mnogi njegovi Osječani praktički ne bi prepoznali na ulici. Šutio je, reći će, i radio, i tako više od četvrt stoljeća, ostajući u sjeni i podalje od očiju javnosti – i na to gleda kao na uspjeh.
Izgradio je pak pravo poslovno carstvo koje broji 1500 zaposlenih, proizvedu 15 milijuna litara mlijeka i 60 milijuna jaja godišnje, iz pogona im svakoga dana “iscuri” 100 tona ulja i 1000 tona šećera. Obrađuju 22.000 hektara zemlje, na svinjogojskim farmama uzgoje 150.000 tovljenika godišnje, po čemu su drugi u Hrvatskoj, iza Agrokora. Otvorili su i modernu pršutanu nasred Slavonije. To je, ukratko, osječka Žito grupa. Njezin vlasnik Marko Pipunić nedavno je proglašen i poduzetnikom godine. Htio je on, nasmijat će se, i dulje ostati anoniman, ali nagrade privlače pozornost. – Ne mislim da smo mi previše bitni za medije. Javnosti su puno zanimljivije loše priče, dobre vijesti pročitaju u jednoj rečenici. Pozitivne priče, nažalost, nisu motivirajuće, pogotovo jer se poslovni uspjeh u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina poistovjećivao s političkom podrškom. Uopće se nije ulazilo u analizu je li netko sposoban, talentiran, zna li. Čim je netko uspješan, misli se da je povezan s politikom, uvijek je “netko od nekoga”. Možda je to bilo i logično jer je dobar dio poduzetnika u Hrvatskoj, u jednom periodu, i bio produkt određenih političkih garnitura pa je zavladao stav kako smo svi isti. Ali nismo, ne postoje dvije iste osobe, pa ni dva ista uspjeha – počinje Marko Pipunić. Procijenio je, stoga, da je mudrije “ne dokazivati da si vrijedan, nego se skloniti sa strane, šutjeti i raditi”.
Krenuo s budućim puncem
– Svjetla reflektora i crveni tepisi, usto, sklizak su teren, teško je odoljeti da vas ne ponesu. Pitanje je znaju li vam se djeca nositi s time, znate li vi sami. Naš narod voli kult ličnosti, ali u tvrtki od 1500 ljudi nemoguće je da je samo jedna osoba sposobna. Baš sam zato i bježao od pozornosti jer sam smatrao da nisam jedini, ni zaslužan, a ni kriv. Jer, kad bi sutra iskrsnuo nekakav problem, bio bih i idealan krivac. Ja sve to doživljavam potpuno drukčije. Vjerujem da dobro radim svoj posao, uspjeh u mojem poslu dobra je bilanca. Ne treba to biti svaki dan u novinama, ali dobre priče trebaju – nadovezuje se.
Marko Pipunić rođen je 1961. u Kladarima Donjim, selu nedaleko od Modriče u Bosanskoj Posavini. Bio je osječki student, a s diplomom inženjera poljoprivrede u rukama vratio se u rodnu Posavinu. U posao se upustio još 1990., s tada budućim puncem. Karijeru je počeo kao trgovac rezervnih dijelova za poljoprivredne strojeve u jednoj trgovačkoj kući. Još u bivšoj državi otvara prvu privatnu tvrtku Agroposavinu. Nije tada ni znao, našalit će se danas, da je to poduzetništvo. Svoj je prvi veći novac i zaradio je u Bosni tih predratnih godina. Ni u najcrnjim mislima nije tada slutio kako će nedugo potom morati napustiti svoj dom, u vihoru rata. S kovčezima u rukama 1992. ponovno stiže u Slavoniju i Osijek, ali ne kao student, nego kao izbjeglica. – Kad smo izbjegli, nas se 35 smjestilo u istoj kući, jeli smo u šest tura, spavalo se i po hodnicima i garažama. Te sam 1992. počeo graditi kuću u Kladarima, kupio sam sav materijal. Oženio sam se godinu ranije. Izbio je rat i isključivo sam zbog njega otišao iz Posavine. Nismo imali izbora – prisjeća se on. Nije se ni vratio u rodni kraj, no za njega je usko vezan, tamo mu živi majka. Bez obzira na sve nedaće, u Slavoniji ne sjedi skrštenih ruku i ne očajava zbog sudbine koja ga je zadesila, već počinje graditi novi život i poslovni put. Tvrtka Žito “startala” je 1992. s troje radnika. Profilirala se, s vremenom, u vodećeg regionalnog proizvođača hrane, ali i poželjnog poslodavca kod kojega plaće 25 godina nisu kasnile. – Žito je jednako organizirano kao i bivši IPK Osijek. Bio je to dobar koncept, ali socijalistički, a za sve socijalističko rekli smo da ne valja. I raspalo se. Shvatio sam da se uništavaju poduzeća koja imaju potencijal. Kupio sam te odbačene tvrtke u raspadanju, sanirali smo ih, restrukturirali i napravili firme koje danas funkcioniraju. Žito je, tako, bolja kopija bivšeg IPK Osijek. Postoji farma, silos, na zemlji se bavi stočarstvom i industrijom. Stočarstvo je kokoš, svinja, krava, junac, industrija je šećerana, uljara, mlinovi. Nismo nikakvi genijalci, samo radimo logično i pokušavamo biti bolji od drugih. Što je tu ključ? Upravljanje. Uspješni poduzetnici snalaze se i u neredu i u redu, premda je puno ljepše funkcionirati u uređenom društvu – stava je naš sugovornik. Novu vrijednost, ističe Pipunić, ne stvaraju Vlade, one su samo logistika. – Mi smo u Hrvatskoj to okrenuli pa je politika puno važnija od poduzetništva. I zato nam i jest tako. Politika troši vrijeme i novac. Svi smo fokusirani na političare, pratimo im svaki korak, a nijedan od njih ne stvara novu vrijednost. I to je opasno za društvo. Nemojmo se plašiti sposobnih. Uspješniji od mene me motiviraju – rezimira Pipunić. Još kao student, volio je, kaže, biti u blizini direktora i od njih je učio i “prepisivao” recept za uspjeh.
Na posao u Žito, priznaje, ne dolazi prvi, no često ostaje do kasno navečer. Draže mu je da ga doživljavaju kao vođu, a ne kao strogog šefa. – Smatram se samo privremenim upraviteljem i dobro se osjećam u toj ulozi. Kad sebe doživiš tako, shvatiš da si prolazan i lakše ti je upravljati. Svi su resursi bili prije mene i ostat će poslije mene. I zaista mislim da sam privremen, to nije floskula ni demagogija, jer sutra me može ne biti. Ne volim pojmove “moje, tvoje, nečije”, svi mi imamo pravo samo na svoj život. Pozicija osigurava kvalitetu života, a taj komfor svima godi. No, nužno je prihvatiti i odgovornost, a to traženje ravnoteže između privilegija i odgovornosti dnevna je borba. Konzumirate li samo povlastice, vodi to u bahatost i, neminovno, u propast. Prevlada li, opet, jedino odgovornost u životu, ni to nije dobro jer postajemo depresivni. Vrijeme će nam iscuriti, a ja ću biti puno zadovoljniji ako ostavim iza sebe nešto opipljivo, poput tvornice – iskreno će on. Više je, stoga, vođa, nego menadžer, a svjestan je, naglašava, svojih nedostataka. Zato je i morao, šali se, sam sebe zaposliti. – Da tražimo posao na tržištu, od svih mojih 20 čelnih ljudi, ja bih ga posljednji našao. Okružio sam se sposobnim suradnicima, a stručnjake ne mogu pridobiti ako im naređujem, već samo ako ih uvjerim kako gradim dobru priču i da me slijede. I to ne zato što moraju, već zato što se tako dobro osjećaju. S lošijima od sebe ne mogu ići naprijed, dok me bolji motiviraju – nastavlja ovaj poduzetnik. Žito grupa broji 29 poslovnih subjekata, a najprepoznatljiviji su šećerana, uljara, Novi agrar i Žito kojemu su pripale Đakovština i Croatia. U istom je sustavu i Ratkovo u Srbiji. Lansirali su nedavno zvučni projekt “Vjerujemo u dobro” i brend “Dobro”. Pršuti, salame, slanina, buđola pod tim imenom nastaju iz svinja koje sami uzgajaju na svojih farmama, cijeli se proces proizvodnje “odigrava” u krugu od 90 kilometara. Investicija je to teška 490 milijuna kuna, počela je sredinom 2015. i okončana je u tek 13 mjeseci. Zaposleno je stotinjak novih radnika, među kojima je 15 mladih prehrambenih tehnologa. “Izniknula” su četiri nova pogona u Čepinu nadomak Osijeka, a najzanimljiviji je svakako pršutana. Zamirisat će u njoj 150.000 komada pršuta ili 1300 tona na godinu, a najveći dio posla odrađuju moderni, “svemirski” roboti. – Kada me pitaju zašto pršut u Slavoniji, uzvratim protupitanjem: “A gdje bi trebao biti, nego tamo gdje je svinja?” Zašto skijalište na planini? Pa zato što ima snijega. Jednostavna logika. Pršut ili šunka zapravo je svinjski but. Dalmatinci su nekada uzgajali svinje pa su od njih pravili i domaće pršute. Međutim, danas se svinje ne uzgajaju čak ni po slavonskim selima, a kamoli dalmatinskim. Moramo prihvatiti činjenicu da je i u Europi vrlo mali postotak tih domaćih proizvoda jer se jednostavno klima poremetila. Nema dugih, oštrih zima i niskih temperatura, a mesu treba hladnoća. I nemoguće je više proizvesti šunku ili pršut na tradicionalan način, ne zato što to nitko ne zna, nego jer se ne možemo boriti protiv klime. Talijani i Španjolci odavno su to shvatili pa produciraju bure i vjetrove u zatvorenim prostorima gdje kontroliraju temperaturu. Pršut koji mi proizvodimo ima tri puta manje soli, bez dima je i aditiva pa ga može jesti i dijete i starac, nikome neće porasti tlak – slikovito će on. Pršut je mogao, nastavlja, proizvoditi i u Dalmaciji, ali opet od slavonske svinje. Pogon bi bio isti pa je “nelogično prevoziti toliku sirovinu”.
Bicikliranjem protiv stresa
– Želimo razvijati regiju u kojoj živimo, a to je, u konačnici, i društvena odgovornost nas poduzetnika. Cilj nam je da iz Slavonije ne izlazi samo sirovina, nego i finalni proizvod – naglašava. Brojci od već spomenutih stotinjak novozaposlenih u toj proizvodnji generira još tri ili četiri puta više indirektno zaposlenih, kroz outsourcing, primjerice na obradi svinja, distribuciji, izradi etiketa, kutija ili vrećica, reklamiranju. Za naziv brenda inspirirala ga je, otkriva, priča Kenana Crnkića o borbi bijelog i crnog vuka koji stanuje, po njoj, u svakome od nas i simbolizira dobro i zlo. Pobjeđuje “onaj kojega više hraniš”. – Imao sam sreću i privilegiju u životu da sam odgojen u kršćanskoj, katoličkoj obitelji gdje su me roditelji inficirali pozitivom i naučili da treba činiti dobra djela. Kada su me kao maloga pitali što želim biti kad porastem, odgovorio bih: “Direktor i dobar čovjek”. Nekada je teško ta načela provoditi u životu jer smo u svijetu koji baš i ne cijeni dobrotu, pa nas ona zna i koštati. No, kad činim dobro i stvaram novu vrijednost, osjećam se bolje. Kada bi se dobro proširilo, svima bi nam bilo bolje. Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu činiti dobre stvari, a to je svakako otvaranje novih radnih mjesta – objašnjava nam Pipunić. Govoreći o projektu, toliko je puta, kaže, spomenuo riječ “dobro” da se njegovim suradnicima upravo ona učinila pravim izborom za ime brenda. Marko Pipunić aktivan je i u udruzi Presten, koja okuplja bosanske Hrvate, pa tako i niz uglednih poduzetnika. – Da, ja jesam došao iz Bosne, rođen sam kao Bosanac i umrijet ću kao Bosanac. Ali sam danas Osječanin, Hrvat sam u Osijeku i tu ću cijeli život živjeti i stvarati. Sve svoje moralne i životne kvalitete donio sam iz Bosne, od roditelja, i njih primjenjujem ovdje, prenosim na sljedeću generaciju i na okolinu, ako to mogu. I to je moj doprinos društvu – kaže. Prati ga, svjestan je, i glas da je “sklon” zapošljavati Bosance. – Zapošljavam Bosance, naravno, ali zapošljavam i Slavonce, Hercegovce, Međimurce... Izniknuo sam iz jedne obitelji, iz jedne zajednice i trebam li je, nakon što sam uspio, ignorirati? Ne bih se mogao pogledati u zrcalo. Samo što to ne krijem, nego javno komuniciram pa se to protumači “pa on zapošljava Bosance”. Mi smo se 1992. osjećali izuzetno ugroženima, bačeni smo u novu sredinu u kojoj se nismo snalazili. Rađa se u takvim prilikama snažan osjećaj pripadnosti i zajedništva. To je prirodan ciklus. Kako jačate, osjećaj ugroženosti se smanjuje. Kod mene se osjećaj pripadnosti zadržao, kod moje djece ga vjerojatno ni nema. Oni su rođeni Slavonci, za sebe će reći da su Osječani. Ja kažem da sam Bosanac i to je ta razlika. Bilo bi mi to protiv svih ljudskih vrijednosti da se odreknem grude s koje sam potekao i zajednice s kojom sam odrastao i dijelio teške trenutke – poručuje. Nije u politici, no pomagao je u financiranju pojedinih političkih stranaka. – Moja je politička opcija bolji život u Hrvatskoj. S kojom strankom? S bilo kojom! Tko god razmišlja na takav način, bit ću uz njega. Nisam političar, poduzetnik sam, moja je uloga da stvaram novu vrijednost. Zadatak je politike da stvara platformu boljeg života na nivou države. Ako svatko radi svoj posao, idealan smo spoj. Kod nas, očito, još nije dobro uređen odnos politike i gospodarstva – zaključuje Marko Pipunić. Od stresa i posla “liječi” se bicikliranjem. Prevalio je lani gotovo 6000 kilometara na pedalama, a znao ih je prijeći i 8000. Pršutana i novi poslovi, ali i vremenske neprilike krivac su što je ove godine tek “triput sjeo na bicikl”.
