Ljubi istinu, ali praštaj zabludu. (Voltaire)
Tamo gdje se laž množi, najavljuje se tiranija, ili se ona nastavlja. (Albert Camus) U kratkom uvodnom dijelu želim upozoriti na nekoliko momenata, a oni su: utjecaj pisanog i govornog oblika priopćavanja na formiranje laži i istine; zatim pokušati proniknuti na neka skrovita mjesta gdje laž obitava i drijema i, napokon, dotaknuti se fenomena licemjerja kao oblika podvojene ličnosti i nositelja dvostrukih kriterija i mjerila. Ukažimo još i na dvije metodološke pogreške – jedna se sastoji u “praznom papiru”, a druga u takozvanom “kultu papira”. Ako se nešto ne zapiše, može ga prekriti trava zaborava i kada se u tom “praznom prostoru” obično ugnijezdi i proklija laž. Međutim, još je gore kad se nešto zapiše ukoliko se povinujemo “kultu papira”, a prema kojemu svaki zapis nosi pečat istine.
U grmu leži laž
Što su učestalija i glasnija zaklinjanja u istinu, već je to indikacija da je u pitanju debela laž. Da bismo našli grm u kojem drijema laž, nije nam potreban štap, već osluškivati zaklinje li se ona pretjerano u istinu. Istini nije potrebna zakletva, kao što sokolu nisu potrebne naočale. Jedan od grmova u kojima se skriva laž jest lažni iskaz da ja nisam ostao dužan pokojnom Stanku, već da je on meni ostao dužan određenu svotu novca. Je li to istina ili nije, ne možemo dokazati, ali možemo bar posumnjati da je u pitanju laž, ako se prekomjerno, i uz lažne suze koje nam klize niz leđa, pozivamo na istinu.
Iz jednog povijesnog spektakla ostalo mi je nezaboravno sjećanje kako je mudri Salomon ustanovio koja je žena lažna majka, a koja je stvarna majka dotičnog djeteta. Pretresajući grm u kojem se, poput zmije, uvukla laž, Salomon je ustanovio da je prava majka ona žena koja je bila spremna žrtvovati svoj život kako bi spasila život djeteta.
O lažima koje nastaju iz traume i straha. To su uglavnom refleksivne, sporadične i prolazne laži uzrokovane akutnim stresnim poremećajima. Tako, primjerice, ako je osoba skrivila prometnu nesreću, teško će priznati vlastitu krivnju, a nju će svaliti na mnoge druge okolnosti.
Ako se netko zanio u piću i razbio čašu, reći će gazdi da to nije učinio on, već netko drugi. Međutim, ove naoko infantilne laži treba razlikovati od dobro planirane i smišljene laži s pomoću kojih licemjer, kao kradljivac vrlina, uzlijeće na krilima laži u zlokobne i prijeteće visine?
O tomu će A. Stevenson reći: “Dvoličan čovjek je kao političar koji je spreman posjeći ogromne šume i onda stati na panj jednog drveta i držati govor o očuvanju prirodne okoline.”
Na ovo prilažem nekoliko, već rečenih, svojih alegorijskih misli, koje glase: Zapalio je šumu jer je njegov genij ustanovio da je svako drvo krivo, a jedine su ispravne njegove “svete ruke” u bijelim rukavicama iza kojih ostaje pustoš i zgarište.
Samo zato što ga je drača zaparala, osvetio se paljevinom cijele šume.
Podmetnuo je požar da ga nitko, ne vidi, a potom ga je počeo gasiti da ga svi vide.
Maska na licu
Kako stvari stoje govori nam, nedavno preminuli, Ivo Beršan, ovim riječima:
“Čovjek uvijek može navući masku na lice, ali u sebi ostati onaj koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru pa počneš sebe uvjeravati da doista misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni”. Na ovo bih pridodao svoja promišljanja - ako hodaš po žici, ili igraš na dva konopa, uvijek strepiš od strmoglavog pada.
Prema tomu, da do toga ne bi došlo, moja se laž jednostavno mora preobraziti i srasti s istinom, s istinom u koju se olako i rado zaklinjemo.
A taj je proces olakšan s pozicije iracionalne dominacije. Moja slatka sloboda meni je još slađa ako ne moram polagati računa o svojoj odgovornosti. Isto tako, za svu poročnost, samovolju i zlovolju ne moram se ni stidjeti, niti crveniti. Mogu hvaliti istinu, a nesmetano se oslanjati na laž. Pa ipak, svijeća koja nam obasjava naše lažno lice počinje se topiti i podrhtavati, a za koje se vrijeme Svijetlo istine – razbuktavati i osvjetljavati nam pravi put.
Privodeći završetku ovu temu valja nam odgovoriti na pitanje kako i na koji način istina oslobađa? Ako smo poklopljeni nečijem strahom, ucjenom, pohlepom i slično, moramo skupiti hrabrosti da bismo raskinuli ropske i ponižavajuće odnose. Drugim riječima, to znači da se moramo izboriti za samostalnost kako bismo odluke donosili po nalozima svoje pravednosti, savjesti i srca, a ne pod pritiskom tuđe volje, sebičnosti i zlovolje. I samo tako nalazimo put do Istine koja će nam osloboditi slobodnu volju da možemo ostvariti svoj ponos, integritet i dostojanstvo, a što su istinski dragulji naše ličnosti.
Mudre izreke
Na kraju ne mogu, a da ne spomenem nekoliko mudrih izreka o istini i laži:
Istina je sklad između spoznaje i predmeta. (Kant)
Istina je cjelina. (Hegel)
Svakog možeš slagati, ali stomak nikad. (Seneka)
Laž gmiže gdje replika (odgovor) ne stiže.
Sloboda izražavanja ne smije biti “umočena” u slobodu laži, brbljanja i lajanja.
Lopuža se osjeća utoliko poštenijim, ukoliko više osuđuje nepoštenje.
Lisica je s pravom ogorčena na laž jer su je uputili krivim smjerom do kokošinjca.
Tko laže ne mora krasti, a tko krade mora lagati.•
