Iako je od rata prošla 21 godina, ratne rane još nisu zacijelile. O tome govore svjedočenja i slike uplakanih majki, očeva i djece na obilježavanju godišnjica stradanja i pokapanjima pronađenih ostataka stradalih, brojni prognani i izbjegli te njihovi porušeni domovi u koje se ne mogu vratiti. O tome svjedoče i razni neugodni događaji koji se gotovo svake godine ponavljaju na komemoracijama i sjećanjima na stradale, različita tumačenja uzroka, tijeka i posljedica rata... No, vidljivo je to, nažalost, u javnom, političkom i društvenom životu, u javnim istupima političara i dužnosnika u još uvijek nesređenom bh. društvu i državi, piše Večernji list BiH. Sve se to odražava i utječe na obične ljude, na svakodnevni život. No, ima i lijepih primjera gdje se vidi kako ratne rane zacjeljuju, kako se nekad podijeljeni ljudi sve više zbližavaju, žive život na jednostavan i prirodan način, surađuju i podupiru jedni druge.
U hrvatskom selu Kostajnica, na obali Jablaničkog jezera u Klisu u općini Konjic, zatekli smo Hrvata Pavu Božića (56) i Bošnjaka Edina Omerovića (44). Edin je svojom kosilicom kosio travu u središtu sela, u blizini mjesne crkve i seoske čitaonice (doma), a Pavo je vilama skupljao i sklanjao travu ustranu. Pozvao ih je i zamolio župnik don Jozo Majić da urede prostor od crkve do jezera, gdje se nalaze seosko groblje i igralište, jer se tu održava velika proslava blagdana Velike Gospe, na koju će doći brojni ratom razasuti konjički Hrvati.
- Živim s obitelji u Žitomislićima južno od Mostara gdje sam kao prognanik izgradio kuću. No, i ovdje u Kostajnici imam svoj prijeratni dom i tu sam pet-šest mjeseci u godini, otprilike od svibnja do polovine rujna, a supruga i djeca dođu povremeno. U rujnu se vratim, idem svakodnevno u Opuzen i radim na poljoprivrednom dobru. Obavljam razne poslove: berba mandarina, rezidba i zaštita, frezanje i druge. Ovdje održavam nekoliko kuća čiji su vlasnici vani, u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Kad dođu za Gospojinu, uredno mi i pošteno plate. Zadovoljan ja, zadovoljni i oni. Nešto uradim i u groblju, pravim grobnice. Pomognem i župniku, kao i on meni, a imam i svoj vrt. Uzgajam krumpir, luk, grah, rajčice, paprike - objašnjava Pavo Božić. Edin je iz susjednog bošnjačkog sela Blučići gdje živi sa suprugom i dvoje djece. Po zanimanju je elektroenergetičar (održavanje postrojenja), međutim, bavi se poljoprivredom, proizvede po nekoliko tona luka i rajčica, te povremeno majstorskim poslovima kao vodoinstalater i električar. No, s vremena na vrijeme obavlja i određene poslove u Kostajnici.
- U Kostajnicu dolazim već više od deset godina. Ljudi me zovu, najviše u proljeće i sad, tijekom ljeta. Sad je aktualna kosidba, a u proljeće oranje i frezanje. To uglavnom ide preko Pave. On nekome “naredi” što treba uraditi i posao se uradi. Poznavao sam ga iz viđenja već odavno, a otprije pet-šest godina smo sve češće u kontaktu i surađujemo sve više i više. Uradim i popravke vezane uz struju i vodu. Dosta sam radio na obnovi hrvatskih kuća u selu Bukovica. U Kostajnici mi nije nimalo neugodno, ljudi mi uredno plate. Poznajem sve koji ovdje žive, a znam i neke koji dolaze povremeno - kaže Edin Omerović. I Pavo i Edin slažu se kako ljudi u ovoj zemlji mogu živjeti zajedno te u slozi i razumijevanju. Rat je relativno davno bio i prošao, treba se okrenuti budućnosti.
- Nije do ljudi, samo može biti do neljudi. Politika i političari donesu nevolje i nesigurnost. Trebaju se dogovoriti i naći rješenje za sve što je sporno, to je njihova dužnost i zato ih biramo. Nema nikakvog razloga da se obični ljudi mrze i ne podnose - zaključuju Edin i Pavo.
Upravo je Kostajnica osjetljivo mjesto za odnose Hrvata i Bošnjaka, s obzirom na to da je u njoj prije 14 godina ubijeno troje članova obitelji Anđelić i da od prijeratnih 427 Hrvata trenutačno tu živi samo njih petnaestak starijih.
