Zahvaljujući manifestaciji "Večernjakov pečat" nakon gotovo trideset godina djevojka iz Crne Gore Draženka Laketić susrela se s rođenom Mostarkom po kojoj je dobila ime. Slušajući o sudbini sestara Čuljak, Draženki i Šimi, koje su pukim čudom preživjele sedam dana u snijegu te hladne zime 1985. godine, jedan dječak zamolio je roditelje da tek rođenoj sestri daju ime Draženka, što su oni i učinili. Tako je djevojčica rođena 1990. u mjestu Pljevalja dobila ime Draženka, piše Večernji list BiH.
Kako je dobila ime
Dugo je bila jedina u svom mjestu s tim imenom, nije ga voljela, a djeca su je, kaže, često znala ismijavati jer im je bilo neobično. Kako je ova djevojka ispričala za PVInformer, sve što je kao manja znala jest da je ime dobila po nekim sestrama koje su ostale zarobljene u snijegu. - Ali ja sam na svoj način zamislila tijek priče. Vjerovala sam da su u pitanju bile stare žene kojima je snijeg zarobio kuću i odsjekao ih od ostatka sela. I da su tu bile zaboravljene, bez hrane i vode, te da su ih neki spašavatelji slučajno našli nakon 7 dana - kazala je tom prilikom Draženka Laketić.
Kad je, odrastajući, doznala više o sudbini žene po kojoj je dobila ime, rasla je želja da je upozna. Budući da Draženka Čuljak već godinama živi u Kanadi, najprije ju je kontaktirala putem društvenih mreža, a zahvaljujući manifestaciji "Večernjakov pečat" prije nekoliko godina dvije Draženke su se srele u Mostaru.
Naime, nakon što se Draženka Laketić putem društvenih mreža obratila Draženki Čuljak, odmah su uspostavile komunikaciju te su ostale u redovitom kontaktu.
- Još jedna velika koincidencija jest što su je ubrzo pozvali iz Večernjeg lista da je obavijeste kako je nominirana za Večernjakov pečat, nagradu koja se dodjeljuje izuzetnim osobama u BiH. Bio je to odličan povod da ona dođe u Mostar, a meni je još bilo ostalo isplanirati put dotamo - kazala je Draženka Laketić. Nakon susreta istaknula je kako je bio nevjerojatan osjećaj biti pored jedne takve žene, s filmskom životnom pričom. Naglasila je kako je na nju najviše dojma ostavio njezin pozitivan stav o životu, skromnost, vjera da sve može i želja da što više stvari nauči. Inače, ovih dana navršava se 38 godina od događaja koji je uzdrmao cijelu bivšu Jugoslaviju. Bilo je to 6. siječnja 1985., hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara. Dvije su se sestre oko 14 sati zaputile iz Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale autobusom ići za Mostar gdje im je radila majka Radica. Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube časničkih stanova bivše JNA, odvela u duboku ledenu provaliju u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji. O kakvoj je provaliji riječ, najbolje govori to da se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinske opreme, pa je bilo pravo čudo da su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu. Priljubljene jedna uz drugu, pokušavale su se ugrijati. Bile su slabo odjevene. Uvukle su se u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle su, Draženka je glavu stavila na Šimina koljena i obrnuto, a traper-jakne koje su nosile iskoristile su da pokriju glave. Tako su zaspale. Bila je to prva noć u jami, a dok su onako promrzle tonule u san, nisu vjerovale da će se ujutro probuditi. Ta prva noć prošla im je najbrže, kako su dani odmicali, vrijeme je teklo sve sporije. Dvije sestre počele su gubiti nadu da će više ikada vidjeti oca, zagrliti majku i poljubiti brata. Drugo jutro shvatile su da moraju ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Jele su snijeg koji je upadao u jamu. Molitvom i razgovorom držale su jedna drugu budnom. Pokušale su se pokriti stranicama knjiga, ali groznica im je tresla tijelo, jedinu utjehu nalazile su u molitvi. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma. Bilo je jezivo. Dolazilo je tih dana i do kriza, osjećale su da ih nitko ne voli ili da nikome nisu važne. Mislile su da su ih svi zaboravili. Razočaranje je raslo svakim novim pokušajem izlaska iz jame ili krikom "upomoć" na koji se nitko nije odazivao. Danima nikoga nisu čule. Dok je Draženka polako gubila nadu, Šima joj je govorila da se moli, da ih samo to može spasiti, svjesna da su daleko od ljudi, da je hladno i da ih teško netko može naći. Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bez uspjeha. Njihove bolne povike nakon nekoliko dana čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Ni same nisu bile sigurne o čemu je riječ. Bio je sedmi dan od kobnog koraka koji je sestre odveo u jamu. Na izmaku snaga molile su se kada je Draženka čula lavež pasa. Ni sama nije bila sigurna je li to stvarnost ili halucinacija. Ali zadnjim atomima snage uspjela je povikati "upomoć". Baš taj povik bio je spasonosan. Bila je nedjelja, 13. siječnja, Drago, Krešo i Rade Ćavar krenuli su u lov. Kad su se primakli jami, ponovno su začuli dozivanje upomoć. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo puno tiše jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga.
– Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo u kući – prisjeća se Drago Ćavar te hladne siječanjske noći. Kad se spustio još malo, nije vidio nikakve tragove – nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana.
– Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad "zafrkava", da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom i da su se spremili sutra me zadirkivati kako su me djeca "vitlala" sat vremena – kaže Ćavar. Ali kad su mu nabrojile neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je po pomoć i užad, spustio konopce u provaliju. Prvi se k sestrama Čuljak spustio Drago i vidio prizor koji nikada neće zaboraviti. Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu. Dok su se njih dvije, proživljavajući pravu dramu, borile za život, otac i majka nisu ni slutili što im se događa s djecom.
Izišle jače iz svega
Kako su tada telefoni bili rijetkost, otac je mislio da su Šima i Draženka kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Majka je bila prva koju su vidjele u bolnici, još nesvjesne svog zdravstvenog stanja i činjenice da im, unatoč tome što više nisu u ledenoj jami, život visi o koncu.
Naime, iz Širokog Brijega hitno su prevezene u bolnicu u Mostaru u kojoj su im tadašnji liječnici davali male šanse za preživljavanje. Njihovoj majci Radici tada su liječnici u Mostaru rekli da nema tih liječnika koji joj mogu spasiti djecu. No, ona je bila uporna. Tako je, uz Draginu, koji je čuo njihovo dozivanje, upravo uloga majke Radice tih dana bila ključna u spašavanju njihovih života. Onako izbezumljena kucala je na sva moguća vrata i nekako je uspjela. Draženka i Šima dobile su priliku liječiti se na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Tu im je pružena najbolja liječnička njega. Kad su došle na VMA, Šima je već imala visoku temperaturu i upalu pluća. Bila je klinički mrtva dok su joj amputirali promrzle noge.
Ni liječnici nisu znali što raditi jer se nikad nisu sreli s takvim slučajem. I za njih je sve to bilo jedno novo iskustvo. Sve su tretmane na sestrama Čuljak snimali, pratili. Oči cijele Jugoslavije bile su uprte u njih. Bio je tu cijeli konzorcij liječnika koji je bdio nad djevojkama. Nakon brojnih pretraga liječnici su majci Radici priopćili da im objema trebaju amputirati noge. Bile su to riječi koje joj i danas odzvanjaju u ušima. Ali to je i jedini način da njezina djeca ostanu živa. Nije u to vrijeme znala da postoje proteze i da se s takvom vrstom invaliditeta može živjeti sasvim normalno.
O tome koliko joj je teško bilo donijeti tu odluku, često je poslije govorila. Zahvaljujući podršci, najprije roditelja, a zatim i okoline, sestre Čuljak su iz svega izišle jače te su obje uspješne žene koje su svoje živote nastavile u Kanadi. Draženka niže sportske uspjehe, dok Šima živi nešto mirnijim životom. Budući da su u tom razdoblju njihova spašavanja bile glavna vijest svih medijskih kuća bivše države, mnoge djevojčice su upravo po njima dobile ime, a jedna od njih je upravo i Draženka Laketić. O sestrama Čuljak snimljen je film pod nazivom "Sestre". •
