Posljednji intervju Massima Savića za Večernji list prenosimo u cijelosti u nastavku. Rođen je 6. lipnja u Puli. I dan danas rado se sjeća djetinjstva u Raši, koja je u to vrijeme, kaže, izgledala kao neko sicilijansko mjesto. Bio je živo dijete. "Popeti se na najviše stablo ili stijenu, skakati u more s nevjerojatno opasnih stijena, sa sedam, osam metara visine. Jedna stijena, pa druga, i tek onda padaš u more.

Bilo je nesretnih slučajeva i jedna pogibija, jer postoji samo jedan mali usjek koji moraš pogoditi kako bi upao u more. Na glazbeni talent prvo su me upozoravali drugi, jer sam kao mladić volio pjevati, sa svojim tetama i u crkvi. Stariji dečki bi mi govorili - Maks, ajde s nama - i tražili su da nešto otpjevam. Jedanput je padala kiša u osnovnoj školi, javili su da profesor neće doći, pa me cijeli razred nagovarao da pjevam. Uzeo sam mapu za likovni, glumio da sviram gitaru i izvodio Hendrixa, Deep Purple, a capella." Jedan ga je prijatelj ubrzo molio da se na komad papira potpiše 50 puta jer je vjerovao da će ti potpisi jednoga dana vrijediti. U jednom je trenutku poželio biti mangup na motoru, pa je majci obećao da će ga sam otplaćivati, ako ga ona kupi na kredit. Svi su papiri za kredit bili riješeni, ali večer prije nego su trebali krenuti u Rijeku po motor, u vožnji na jednom od takvih jurećih strojeva poginuo je brat jednog prijatelja. "I mama kaže - motor ne dolazi u obzir, što god hoćeš i prekosutra idemo, ali ne po motor, ja ti smrt neću kupiti. Ja pozovem društvo, slušamo Zepelline i razmišljamo kako sada biti veliki frajer. I jedan mi kaže da pitam mamu da mi kupi gitaru. U Rijeci smo kupili Gibson SG, gitaru kakvu je svirao Frank Zappa. Donio sam ju u Rašu zapakiranu u novinski papir i više se od nje nisam odvajao. Počeo sam vježbati i po deset sati na dan, brzo savladavao repertoar i za godinu dana stigao u Zagreb kako bih oformio band. Nastala je grupa Dorian Gray. Svatko je svirao svoj instrument kako je želio, bila je to ekipa dobrih ljudi. Bubnjar Branko Terzić Terza svirao je točno i predano, Jadran Zdunić bio je izvrstan basist, Toni Ostojić je svirao klavijature, Zok Cvetković bio je fantastičan gitarist, nismo imali problema sa posjetom, baš smo uživo dobro funkcionirali."

Band je 1983. objavio prvi, a dvije godine poslije i drugi album, no definitivno ih je lansirala pjesma "Sjaj u tami", zapravo prepjev pjesme The Walker Brothersa "The Sun Ain't Gonna Shine (Anymore)", koju im je na sastanku u Jugotonu dao urednik Siniša Škarica: "I sad, mi klinci prvi se put nalazimo pred čudnom situacijom, nismo znali kako napraviti obradu neke pjesme, plus pjesma je po nama tada zvučala preslatko. Jednostavno, pjesmu koja ima deset harmonija sveli smo samo na C i F, stavili smo čudnu gitaru na početak i napravili tekst koji nema veze s originalom. Terzić je taj tekst napisao stvarno fantastično." Dio medija Massima, kao frontmana grupe Dorian Gray, odmah počinje optuživati za oponašanje Davida Bowieja, što njemu uopće nije teško padalo: "Stvar je u tome da smo i Bowie i ja i Scott Walker imali baritone s primjesom tenora, to je frekventni spektar, zbog toga su slični. Ako si još bio sofisticirano odjeven, odmah kreću priče o imitaciji. Ipak, publika je brzo shvatila da sam ja - ja. U vrijeme vrhunca popularnosti grupe, prvi sam put doživio ludovanje publike, posebno ženske. A i bili smo ludi kao puške, objeručke smo prihvatili popularnost, po hotelima smo radili svašta kao Stonesi. Odlazak u Beograd, Makedonija, Slovenija, ma apsolutno ludilo." Grupa se raspada, Massimo odlazi u Švedsku naučiti više o tehnikama snimanja u studiju Tinija Varge. Zrinko Tutić ga je, kaže, nagovarao na suradnju tri godine i tražio da dođe do njega i posluša što nudi. Izbjegavao je to dugo, ali onda Zrinko u Švedsku šalje jednu pjesmu i plan rada. "S jedne strane je pjesma, a s druge cijeli plan, Zrinkovo viđenje nove zvijezde, od izgleda, preko toga kojoj se publici obraćamo, pravi profi plan do zadnje sitnice. Bio sam sam u studiju, snimio demo i pokazao ga Zrinku u Zagrebu. On je bio oduševljen i počeli smo razgovarati. Moja je ekipa mislila da se radi o velikom, velikom kompromisu dok nisu vidjeli uživo kako zvuči dobar pop. Zahvalan sam Zrinku na puno znanja, on je veliki glazbeni znalac." Dolazi 1991., mnogo toga je zastalo, pa i Massimova karijera: "Mene je rat toliko pogodio, da smo mi u stanju ubijati, uzimati živote, trebalo je to razumjeti. Hipersenzibilci su otišli k vragu, mnoge je kolege to jako pogodilo. Tako sam počeo pisati album na engleskom. Moja supruga i obitelj stali su uz mene, otišao sam u London, bilo je ponuda, ali one nisu donosile rješenje odmah, a ja sam odmah želio novac. " Ipak, s Tutićem je objavio 5 albuma, od čega je najveći odjek imao taj peti, "Benzina". Nastupio je na Dori, ali se pjesma "Kao more" slabo plasirala. Slijedio je sastanak s predstavnikom BMG-a u Londonu: "Ja mu kažem - poslušajte ovaj demo, a čim krenu pjesme, on me pogleda i kaže da to nije demo.

Čuo je dobar studio i mikrofone. Bio sam mu interesantan, kažem mu da je London jako skup, skup stan, tražio sam poveći ček. Gospodine, ovdje morate krenuti s Mini Morisom, rekao mi je hladno. Interesantan si, ali u Mini Moris pa po klubovima." Vratio se u Zagreb, posvetio marketingu i produkciji reklama i na nekoliko godina praktički nestao sa scene. Vraća se objavljivanjem albuma "Massimo" za Aquarius Records. Izdavaču se ništa nije vratilo, album se slabo prodavao iako je dobio Porina za vokalnu izvedbu. "Taj je album zbunjivao publiku jer je predstavljao povratak alternativnom načinu muziciranja, a i išao sam protiv sebe. Naime, puno važnije od isticanja vokala bilo mi je dokazati se kao gitarist, imao sam još uvijek te dječje bendovske bolesti. I onda na hodnicima HRT-a sretnem pokojnog Dražena Vrdoljaka koji mi objašnjava da je Arsenovo zdravlje loše i otkriva da se priprema koncert njemu u podršku na kojem će nastupiti svi koji nešto znače u hrvatskoj glazbi. Rekao mi je da su Arsen, Gabi i on odlučili da ja pjevam Arsenov hit "Ne plači".

Smrznuo sam se. Na svu sreću, bio je tu odličan akustični gitarist Željko Romac koji je razložio pjesmu na harmonije i shvatili smo da se ona itekako dodiruje s jazzom. Javio sam organizatorima da bih koristio samo combo jazz band, ne orkestar kako je bilo zamišljeno. Nakon tonske probe i izvedbe tako ogoljene, pjesme za mnom je trčao pokojni Kemal Monteno i rekao mi da sam se upravo ponovo rodio. Nakon glavnog nastupa Oliver me uhvatio i rekao da me pročitao da sam pjevao u off beatu, dakle malo izvan tempa, a opet u tempu."  Nakon toga mediji ga ponovno otkrivaju i pišu o njemu, počinje prijateljstvo Gabi, Arsena i Matije s Massimom. Matija i Massimo dogovaraju nastup na Sarajevskom jazz festivalu. I već te večeri u razgovoru s Borisom Horvatom iz Aquarius Recordsa kreću razgovori oko objavljivanja albuma na kojem bi izvodio tuđe hitove koje inače voli čuti. Izabrali su nekoliko takvih pjesama i stvoren je temelj za objavljivanje albuma "Vještina". "Spasilo me to jer sam osjećao susramlje radi nekih ljudi koji su, dok sam ja stagnirao, na ekranu predstavljali moju struku. Da te sram zašto je to tako. A onda su mi supruga i kći rekle neka krenem i prestanem prigovarati i žaliti se. Bio je to početak mog drugog glazbenog života. Nakon "Vještine 2" bilo je pritisaka da nastavim tako raditi, drugim riječima - radi ono što prolazi pa ajmo ponavljati. Međutim, već na toj "Vještini 2" bilo je pola prepjeva i pola autorskih pjesama, čime sam htio dati do znanja da moja budućnost nisu albumi obrada." Tako je i bilo. Dogodile su se suradnje s Meritas u pjesmi "Odjednom ti", pa su došle pjesme "Indija" i "Da mogu", na Arsenov tekst. Tako da je novi album "Sunce se ponovo rađa", 2008., već bio veliki iskorak, a posebno je odjeknula pjesma Nene Belana, "Zar više nema nas". "Belan uopće nije trebao pjevati tu pjesmu. Naime, poslao mi ju je na disku koji sam ja izgubio. Zvao sam ga, rekao mu da ga ne mogu naći i zamolio da mi pošalje kopiju. No, on ju nije imao i sve je izgledalo izgubljeno. No, našao sam kod kuće disk, otpjevao ju s bendom, ali mi se nešto nije sviđalo. Palo mi je na pamet da ga pitam da ju otpjevamo u duetu, pristao je i pjesma je veliki hit." Slijedio je duet s Arsenom u pjesmi na tekst Gustava Krkleca "Za jednom kapi čistoga života", a pravu prijelomnicu predstavlja suradnja s genijalnim skladateljem Predragom Martinjakom Peggyjem na albumu "Dodirni me slučajno" iz 2011. godine.

"Peggy je ta ključna osoba. Ja sam njemu bio kvantni skok i on meni. S pjesmama 'Iz jednog pogleda', 'Sretan put', 'Krug u žitu' i drugima imali smo ogroman uspjeh. Sreli smo se u trenutku života kad smo obojica osjećali da jako puno znamo i možemo dati, ali smo imali neke nedostatke. Zajedno smo upravo savršeno popunjavali te nedostatke. Peggy je nevjerojatan tempaš, dakle ikonski osjeća tempo pjesme baš kao Dino Dvornik (Peggy je svirao klavijature u Songkillersima koji su nastupali s Dinom, op. a.). A ja znam često žuriti li zavlačiti u tempu tako da me on tu korigirao. A ja sam pak njega prisjetio da je manje - više. On je volio krcati aranžmane, pokazati svo bogatstvo svog znanja, a ja sam bio za ogoljavanje tih aranžmana. Koliko god ga je boljelo, pustio me da to radim jer smo imali jedan u drugoga povjerenja. Savršeno smo se našli. I odjedanput su me na cesti počeli zaustavljati sve mlađi ljudi hvaleći nove pjesme. Tako da sam od 2003. do te 2011. imao stalan uspon." Poznajem osobno neke ljude koji su otpatili neuspjele ljubavi upravo uz neke od spomenutih Massimovih pjesama. Kad sam mu to rekao tijekom ovog razgovora za Ekran, nije bio iznenađen.

  "Oduvijek je neuzvraćena ljubav bila velika inspiracija svima koji se bave umjetnošću. Očito da treba doći do potpune 'dekonstrukcije duše' i kad se sakupiš u funkcionirajuću osobu, tada nastaju djela. Kada se izboriš, ali imaš snage patnju nekome ispričati. Ako uspiješ biti uvjerljiv, onda ćeš jako pogoditi neke ljude. I mene, kad sam melankoličan, znaju pogoditi neke pjesme, recimo Parnog valjka, do suza." I onda, razgovor poprima višu dimenziju, pa bi bilo dobro da prije nego nastavite čitati, uzmete čašu vode ili soka, pa možda i pripremite papirnate maramice. Massimo mi odlučuje ispričati tajnu o snazi nekih pjesama koje je otpjevao. "Sin jednog našeg poznatog novinara umirao je od teškog oblika tumora na mozgu. Nikada taj mladić, inače obljubljen u mnogim društvima, nije previše pozornosti pridavao mojim pjesmama, slušao je potpuno drugačiji žanr. No, otac ga je sve češće, kako je bolest napredovala, zaticao u krevetu sa slušalicama na ušima. Na očevo pitanje što to tako uporno sluša, rekao je da sluša Massima. Otac je bio više nego iznenađen, no nesretni mu je smrtno bolesni sin objašnjavao kako se osjeća bolje i da mu, iako to nikada prije nije slušao niti pratio, pomaže. Doslovno je odlazio na drugi svijet slušajući moje pjesme. Znale su to medicinske sestre i nisu mu skidale slušalice s ušiju. Umro je i njegov mi je otac ispričao to kroz suze. Ne mogu vjerovati koliko nekim ljudima znači to što ja radim. Ispada da su recimo u ovom slučaju pjesme imale terapeutski učinak kojeg ni autor glazbe niti ja nismo svjesni. I dalje mislim da ne predstavljam ništa posebno, ali ima ljudi kojima to, iako im je ne značim apsolutno ništa ili im čak idem na živce, u jednom trenutku ta moja pjesma pomaže. Mislim da još uvijek ne znamo što sve ljubav i glazba mogu napraviti. Ja sam uvjeren da će gorivo budućnosti biti ljubav".

Dvije godina poslije albuma "Dodirni me slučajno" Massimo je jedan od najtraženijih glazbenika na koncertima širom regije, a Peggy piše još jedan strašan hit, pjesmu "Suze nam stale na put". "To je jedina skladba i u mom i u Peggyjevom životu za koju smo na samom početku rada znali da je 'ubojica'. Toliko je jaka da se mi sami nismo uspijevali obraniti od pjesme. Ja sam tu pjesmu prvi puta pustio u autu mojoj tadašnjoj asistentici Martini, legendarnom ton majstoru Nenadu Zubaku i pokojnom majstoru svjetla Reni Raosu. Svi su zajedno na prvo slušanje zaključili da je to vrlo jaka pjesma i tako je i bilo. Ali ključna pjesma koja je za mene bila kvantni skok, trenutak koji me smješta u neki širu publiku koja me možda do tada nije slušala je pjesma 'Iz jednog pogleda'. 'Suze nam stale na put' bila je potvrda tog skoka, dakle dokaz da uspjeh nije slučajan. Koncertom života Massimo, dakle Istrijan, proglašava koncert u pulskoj Areni u kolovozu te 2013. godine. Slijedi singl "Ispod nekog drugog neba", a početkom 2015. objavljuje još jedan album "1 dan ljubavi". Naslovnu pjesmu, treba li to reći, piše genijalni Peggy Martinjak. I taj album prate brojni koncerti, Massimo ne da se vratio nego sada čvrsto drži jedno od najvažnijih mjesta na domaćoj glazbenoj sceni. Kao dokaz toga su pjesme "1000 ljudi" i "Neka ti plove brodovi".

I onda, u gužvi oko brojnih koncerata, Massimo po žestokoj kiši, vozi pokraj zagrebačkog Zapadnog kolodvora. "Ugledao sam po tom pljusku dečka koji mi liči na člana grupe Vatra. Bio je u kožnoj jaknici, potpuno mokar. Stao sam, ponudio prijevoz i odvezao gdje je morao ići. Brzo sam tu zgodu zaboravio, ali ju je Ivan Dečak dobro zapamtio. Sljedeći susret bio nam je na koncertu u Tvornici "Tribute to EKV". Došao sam bez pojačala i dečki iz Vatre su mi odmah posudili svoje. Ivan i ja živimo relativno blizu pa smo se sretali po lokalnim kafićima i počeo mi je slati pjesme. Nije odustajao nego je poslao pjesmu 'Nama se nikud ne žuri' koja je mene, opsjednutog prekratkim trajanjem na ovom svijetu, oduševila, a snimili smo i izvrstan spot. Ivan i ja smo radili zajedno u natjecanju 'The Voice' i hodajući dugim hodnicima HRT-a Dečak mi kaže da misli da ima dobru pjesmu. Pitao sam kako se pjesma zove, čim je izgovorio 'Mali krug velikih ljudi' pristao sam bez slušanja pjesme.

S tim dečkima sam imao izvrsnu suradnju. Iz današnje perspektive površni bi promatrač mogao zaključiti da je Massimo rođen na sceni i da nije imao nikakvih kriza pri izlasku pred publiku. "Jako mi je dugo trebalo da dignem glavu i pogledam publiku jer sam bio pun kompleksa oko toga zaslužujem li uopće biti na pozornici. Ne pričam baš previše na koncertima, ali me publika s vremenom ohrabrila da se počnem otvarati. Kad sam se pitao što da im kažem u stanci između pjesama, odlučio sam biti iskren i otvoren jer može ispasti samo dobro. U zadnjih petnaestak godina izgradio sam se da mogu voditi ljude kroz koncert jer je on između kazališne predstave i filma. Moraš znati što koncertom želiš ispričati. Jedanput mi je usred koncerta pukao glas, mogao sam pjevati, ali na refrenima je izlazio samo zrak. Mogao sam prekinuti koncert, ali jedini način je bio reći publici što mi se događa. Pitao sam ih da mi pomognu odraditi dobar koncert. Pristali su na to, bilo je sve bolje i do kraja koncerta su mi energijom dali snagu da propjevam. Još uvijek imam tremu, čak napadaje panike.

Ako si normalna osoba, ne misliš da si najbolji, a odjednom deset tisuća ljudi gleda u tebe, kao ogromna crna rupa koja me usisava. Ali, toliko brzo dođem k sebi kad koncert krene i dovedem se u stanje kontroliranja koncerta. Budući da je nedavno bila dodjela Porina, a i nastupio je na koncertu za Akija, Massimo priznaje da se ne može načuditi da ne postoji kategorija Porina za tekst. "Svi znamo - tekst je taj koji te zarobi. Glazba te mami, ali tekst te zarobljava. Kad govorimo o pjesmama, ne govorimo nanana, nego naslove pjesama, riječi, tekst. Tekstopisci su zaslužili Porina jer tekst je apsolutno sve. Ja nemam problema s tekstovima jer radim s izvrsnim ljudima. Na tekstovima se radi. Ali, ja ću ako treba izmisliti i blinker i štap i čamac, ali trebam udicu na koju se publika ulovi, jedan dio teksta koji je ta udica. Nikada nisam platio pjesmu niti tekst. Recimo, za mene je Hus jedan od najboljih tekstopisaca na ovim prostorima svih vremena. Samo stih "dani se vuku a godine jure." To je takva istina, pa nisi ni pospremio božićne ukrase već ih opet vadiš." Massimo prvi put otvoreno govori o lovcima na zvijezde, posebno ženama i djevojkama koje iz nekog razloga pod svaku cijenu pokušavaju doći do pjevača, tumačeći to sebi kao svojevrsni trofej. Biti sa zvijezdom, iako znaju da od tog dugoročno neće biti ništa. Iako je u braku, priznaje da se s time susretao i jednako mu je neobjašnjivo: Ja tu primijenim stihove grupe Indeksi: "Jedna mala pjegava plava, ne da mi mira, uvijek hoće nešto da mi da Kad je pitam što bi mi dala, neće da kaže, samo kimne glavom kao da bi dala sve. Idi mala idi što prije, idi mala vrijeme ti nije, idi mala prije no što padne noć. Sve ove godine ti bi dala za jednu noć. A ja te ne želim za jednu noć i moram nekoj drugoj poć'".

Ja imam ženu i dijete, njima dajem sve. To što ti vidiš na meni, ne postoji, ja sam osoba kao ti, običan čovjek. Nikad nisam to zlorabio. Kći mu je diplomirala političke znanosti, pa Massimo često razmišlja kakva budućnost čeka nju i svu našu djecu. Naša djeca imaju budućnost, ali im se mi moramo maknuti. Kritiziramo ih što su stalno pognuti nad mobitelima, ali naša generacija je to napravila. Mi smo htjeli napredak i digitalizaciju, ali kad smo to dobili, a imajući sjećanja na jednu loptu u ulici, ostali smo iznenađeni. Danas lopte i tone igračaka ne služe ničemu. Davali smo djeci previše jer smo mislili da smo mi imali premalo. A imali smo taman. Povijest je niz krvavih sukoba, granice su iscrtavane krvavim sukobima, religije su ogrezle u krv. Jedva čekam da naša doktrina nestane i da naša djeca krenu stvarati bolja društva, ali bojim se da ništa ne učimo iz pogrešaka. Recimo Drugi svjetski rat, sud u Nürnbergu je bio zbog koncentracionih logora najviše. Danas imamo direktan prijenos zla, pretvaranja gradova u brisani prostor, i što činimo? Ništa. Jako sam žalostan zbog toga što mi je kći rekla prije tri mjeseca da idemo u svjetski sukob. Ja spavam dva sata, pa sam budan tri sata i tako cijelu noć, ne znam što je san u komadu. Iza nas glazbenika ostat će samo pjesme.