Prošle godine vukla sam svoju rodbinu, sugrađane i prijatelje za rukav prije svog prvog odlaska na volontiranje u župi svetog Franje Asiškog u Subukiji, u dalekoj Keniji. Vukla sam ih za rukav, tražeći da pomognu sirotište Mali dom svetog Ante, koji vodi fra Mire Babića. I pomogli su, stoga se svima još jednom zahvaljujem. Franjevci su tamo došli 1982. godine i od tada vode brigu za lokalno stanovništvo, kako za duhovnu hranu, tako i za onu potrebnu tijelu. Problem tog kontinenta je bijeda, glad i neznanje. Stoga se sve katoličke misije tamo bore ne bi li popravile to stanje. Pa se tako i ova misija brine za one potrebite. Franjevačka misija u Subukiji, u mnogoljudnoj Keniji, brine se o svom lokalnom stanovništvu, bez obzira na vjersku pripadnost ili bilo što drugo. Posebno se brine za dječji vrtić i srednju školu, zdravstveni centar koji je jedini centar takve vrste u Subukiji te sirotiše za nezbrinutu i bolesnu djecu – kazala je Josipa Galić, zagrebačka Širokobriježanka, prije svog drugog odlaska na volontiranje u župu svetoga Ante, katoličku misiju u dalekoj Keniji. Dodaje da se odlučila na ponovni odlazak u Afriku zbog silne želje da kao volonter pomogne tamošnjoj nezbrinutoj djeci, bolesnima.
Bogatstvo dobrih djela
- Susret s tim ljudima, s tom djecom veliko je bogatstvo. Jer su oni mene učili, mene su obogatili. Ja sam im uz pomoć svoje obitelji, prijatelja i sugrađana pomogla financijski i materijalno, ali ono što sam od tamo ponijela, veliko je bogatstvo u mom srcu. Fra Miro Babić je to lijepo organizirao, onoliko koliko to tamošnje mogućnosti dopuštaju, i izvrsno koordinira. Velika je to župa i puno je potrebnih, stoga on uvijek naglašava: ‘Ne možemo svi biti volonteri ovdje, ali budite volonteri u svom kraju, budite moja produžena ruka, tako da taj lanac dobrote može funkcionirati’, dodaje Josipa.
Franjevci u toj kenijskoj župi djeluju kao nekada na ovim prostorima, oni su u Africi i dušobrižnici i liječnici i graditelji. U župi ima oko 15.000 stanovnika, od čega polovina njih katolički su vjernici. Veoma puno ih je siromašnih, nezbrinutih, bolesnih. Jedna tamošnja kuća može se podići za samo 300 eura, dvije koza mogu značiti spas za čitavo obitelj, godišnja školarina iznosi oko sto eura. Na volontiranju u Subukiji bile se Širokobriježanka Nives Skoko i Tomislavgrađanka Dražena Perković. Fra Miro Babić i braća franjevci uz volontere iz BiH i Hrvatske uspiju spasiti brojne obitelji, skrbiti o bolesnima, napuštenima, nemoćnima.
Moja druga obitelj
- Veselim se Božiću i Novoj godini sa svojom drugom obitelji u tom siromašnom selu Subukia, svojom braćom i sestrama u cijeloj župi, a najviše s malim herojima. Veselim se Božiću daleko od svjetala, lampica, izobilja. Veselim se trošnim kolibama i plesu i pjevanju s tom dječicom. Stoga ponovno molim dobre ljude da pomognu ovu misiju, bilo izravnom donacijom, bilo da se jave meni oni koji imaju konkretan prijedlog za pomoć. Moja e-mail adresa je : jjo.love02@gmail.com, broj telefona: 099/2626-316 ili broj telefona u BiH, 063/404-923. Hvala unaprijed na svakoj pomoći uime onih potrebnih. Hvala i na molitvama i pozitivnim mislima. Nadam se da će i Večernjakovim čitateljima ovaj Božić biti lijepi i blagoslovljen.
Ispričala nam je o misama u skromnoj kapelici, na kojima sudjeluje nekoliko franjevaca, nekoliko časnih sestara i lokalno stanovništvo.
- Misa je to na kojoj vas trnci prolaze, pjeva se i pleše s velikom ljubavlju. Nakon mise mi volonteri zaduženi smo za pripremanje doručka i organiziranje raznih aktivnosti, a tu su i pranje odjeće, naravno bez stroja za pranje, a slijedi odlazak u sirotište koje se nalazi četiri kilometra od samog samostana. Na tom putu pravo je veselje, djeca vam kao iz filma „Bogovi su pali na tjeme“ iskaču iz grmlja, skaču sa stabala i viču: Muzungu, muzungu, a kisvahili znači bijelci. Viču za vama i traže slatkiše, rečenica koju ćete najčešće čuti je: ‘Give me sweetie’! U sirotištu ‘Mali dom’ nalaze se napuštena i bolesna djeca s pretužnim pričama, toliko da vam se srca para. Tu su djeca sa svakakvim urođenim manama, mentalnim retardacijama, dječjom paralizom… Ima tu i zdrave djece koja jednostavno nisu imala sreće, jer su bila višak u obitelji. Svi oni pronašli su spas u tom malom sirotištu koje je osnovao fra Miro. Ta djeca su u selu mali sretnici. Za njih se netko brine, imaju redovite dnevne obroke što je u Africi bogatstvo. Volonteri su zaduženi za rad s tom djecom. Ta djeca su željna pažnje, ljubavi, maženja, lijepih riječi. Oni koji su zdravi idu u lokalnu školu, a oni koji ne mogu u školu, za njih je organizirana nastava u sklopu sirotišta. Uče ih slova, brojeve, osnovne pojmove. Ako su djeca bolesna, vode se u zdravstveni centar. Fra Miro svaku donaciju pametno rasporedi, ulaže i u Zdravstveni centar koji pruža pomoć mnogima. Tamo je zaposlen jedan laboratorijski tehničar koji radi sve, od cijepljenja, izdavanja lijekova, poroda, te jedna medicinska sestra i jedna časna sestra. Svi se oni brinu o lokalnom stanovništvu. Našeg fra Miru svi tamo jako vole. Otkad je došao, pokušava unaprijediti taj kraj, koliko je moguće, pogotovo ulažući u obrazovanje. Kroz obrazovanje ta djeca dobivaju i smještaj i obroke. Misija se brine i za srednju školu koja je ujedno i neka vrsta internata. Njegov veliki cilj je izgraditi školu do kraja, a u tome mu naravno treba pomoć. A tko mu može pomoći, nego mi ljudi iz njegovog kraja. Volonteri koji su bili u misiji kod fra Mire, osnovali su udrugu Put dobrote, koja želi senzibilizirati i prikupiti pomoć za ovaj siromašni kraj. Svi vi koji želite pomoći, možete preko Facebook stranice ‘Mali dom’ dobiti informacije o radu udruge i same misije. Volonterka Ana Josipović, koja je tamo provela nekoliko mjeseci, pokrenula je ove godine veliki projekt ‘Friends with small home’ (Prijatelji s malim domom). Narukvice od kože, koje se rade u tom kraju možete dobiti za simboličnu cijenu, a pomogli ste ovo sirotište. Jer njima je i malo puno.
