Prije 25 godina, 14. lipnja 1995. ispred Doma zdravlja Vrazova u ratnom Sarajevu, snajperom je ranjen Dževad Pintol. Život mu je spasio sugrađnanin Ismet Mršević.
Priču o njima, možda nikada ne bismo saznali, da Mrševićeva kćerka nije na Facebooku objavila fotografiju od prije 25 godina na kojoj njezinn otac pomaže, tada njima nepoznatom čovjeku.
Fotografija je od sinoć postala viralna i u kratkom roku su pronašli Dževada Pintola, piše Avaz.
Danas, 25 godina poslije, popili su kavu u sarajevskom naselju Šip. Zagrljaj i prva Dževadova upućena riječ "Hvala". Suze u očima, osmijeh na licu...
Iako je nekoliko puta Dževad, koji je danas u kolicima, pokušavao pronaći svog spasitelja, nije uspio, jer o njemu nije znao ništa, čak ni ime.
Danas su se sreli nakon 25 godina. Prvi je stigao Dževad. Bio je nervozan. Nije znao kako izgleda. Kada je stigao Ismet, "pao" je čvrsti stisak ruke i "Hvala".
- Sjećam se tog dana kao da je jučer bilo. Bio je rat i granatiranje na sve strane. Cijeli rat sam bio na točkovima, takav mi je bio posao. Tog dana sam krenuo prema Marindvoru kada sam ugledao Dževada. Samo mi je proradio adrenalin da trebam spasiti tog čovjeka - kazao je Mršević.
S njim u automobilu su bile dvije kolegice koje su mu govorile da se čuva i razmisli jer bi mogao stradati. Ali, kako kaže, postupao je kao i svaki normalan čovjek.
- Nisam razmišljao o granatama. Samo sam htio pomoći čovjeku. Da treba, ponovno bih isto učinio. Sada, kada sam ga vidio, odmah su mi krenule suze, ali sam se suzdržao. Kada sam čuo da je u kolicima, nije mi bilo drago - govori Ismet.
Pintol je tog dana krenuo u Vrazove na kontrolu, jer je već ranije bio ranjen.
- Pogodio me snajper, ležao sam 10 minuta na cesti. Previli su me i prebavili u Vojnu bolnicu. Sječam se doktora Nakaša kako se pripremao da me operira. Ipak sam ostao invalid. "Nekad, kad me jako boli, mislim da me nije trebao spasiti. Da me trebao pustiti da umrem. Danas čekam unuče i drago mi je što me spasio. Hvala mu - rekao je Pintol.
