Dok većina ljudi u Sarajevu na posao dolazi pješačeći, vožnjom u krcatim tramvajima, autobusima ili vlastitim automobilima, 52-godišnji Sarajlija Šaban Žunić na svoje radno mjesto najčešće dolazi trčeći. Ovom strastvenom ljubitelju sporta ne smetaju ni kiša, snijeg, debeli minusi, niti godine, da od kuće do posla pretrči barem 10 kilometara, piše Faktor.
- Živim u Briješću, a radim na Bistriku. Najkraća ruta od kuće do posla iznosi 10,1 kilometar. Kada god trčim uvijek dođem na vrijeme na posao, a kada koristim auto ili gradski prijevoz uvijek zakasnim bez obzira na vrijeme kada krenem. Zbog gužvi se nikad ne mogu osloniti na vožnju, a kada trčim znam da mi uvijek treba oko 45 minuta – priča pukovnik Oružanih snaga BiH.
Njegove kolege su navikle na to, pa im nije čudno vidjeti Šabana kako na posao stiže u sportskoj opremi zadihan i oznojen.
- Imam uvjete na poslu da se presvučem i onda počinjem raditi. Kolege me već znaju, znaju da ja tim životom živim, da je normalno da dođem na posao trčeći bez obzira na to pada li kiša, snijeg ili je sunce. Do posla i s posla kući trčim kad god nemam nekih neodložnih obveza. Često odavde trčim i do vrha Trebevića, dokle mi treba oko sat i 45 minuta. Trčao sam i na minus 15 – ističe Žunić.
Poneki čudni pogledi prolaznika, dobacivanje ili prskanje automobila na putu od kuće do posla i obratno, mu, kako kaže, ne smetaju.
- Ne osvrćem se na to, samo gledam naprijed, želim sebi dobro i tako radim. Prije su mi uvijek govorili "vidi budale što trči". Sada je ipak došlo vrijeme da mi više govore "ti si pametan" – priznaje rekreativni trkač.
- Prije dvije godine imao sam jednu nezgodu, koja bi se mogla svrstati u rubriku "vjerovali ili ne", jer me tijekom jednog trčanja u glavu pogodio avion na daljinsko upravljanje. Preživio sam taj incident i danas sam na nogama kojim trčim. Volim se našaliti i kazati, "u pitanju je bila naša tvrda bosanska glava" - priča Žunić.
Ovaj diplomirani inženjer strojarstva i pukovnik Oružanih snaga BiH trči već više od 35 godina, a danas je član Atletske rekreativne lige u Sarajevu i ponosni vlasnik mnogobrojnih medalja i priznanja. Na pitanje zašto trči, ističe da "bez trčanja ne može".
- Trčanje je od mene napravilo osobu koja nikada ne odustaje, ne samo u trčanju već me i dan danas oblikuje kao čovjeka, gledajući na život s puno optimizma – govori.
Veliko zadovoljstvo predstavlja mu i činjenica što svojim primjerom predstavlja drugima inspiraciju.
Kaže kako svaki slobodan trenutak koristi upravo za trčanje, te da ne postoji izgovor da se nešto ne može stići.
- Uvijek se nađe slobodnog vremena. Minimalno 5-6 puta tjedno nađem vremena za trening kako bi održao natjecateljsku formu. Ako je neka bazna priprema, recimo zimi, oko 70 do 100 kilometara pretrčim tjedno. Već u proljeće, kada ima više natjecanja tada trčim manje i radim ciljane treninge kako bi se pripremio za određene trke. Svatko može naći vremena za sport, samo je volja bitna. Ja ne volim sjediti, kada god imam slobodnog vremena izađem – priča između ostalog Žunić.
To što ga zdravlje godinama dobro služi zahvaljuje upravo svom načinu života.
- Pored toga što redovito trčim, vodim računa i o ishrani. Živim spartanskim životom, ne pušim ne pijem. Zbog toga me zdravlje odlično služi i u ovim godinama. Ne sjećam se kada sam se zakašljao, dokazano je da je trčanje jako zdravo za ljude – govori Žunić.
Prema njegovim riječima, problem ljudi u BiH je što sve hoće, ali od sutra.
- Ono što želiš sigurno nećeš sutra, a ne treba ni danas nego odmah. To sutra treba zaboraviti, kao i to treba. Počni odmah, tako ćeš jedino uspjeti – poručuje Šaban Žunić.
