Nakon dva izborna mandata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, zbog kojih je njegovo ime postalo sinonim za negiranje izborne volje većine hrvatskog naroda u toj zemlji, Željko Komšić kreće u novu političku bitku. Napustio je SDP i na listopadskim izborima prvi put se pojavljuje kao lider nove stranke, Demokratske fronte. Ankete mu predviđaju dobar izborni rezultat, a usprkos teškim riječima i političkim sukobima, Komšić najavljuje spremnost na postizbornu suradnju s HDZ-om BiH, Miloradom Dodikom, ali i svojom bivšom strankom – SDP-om.
• Osam godina proveli ste u Predsjedništvu BiH, a mnogi u toj zemlji i izvan nje smatraju da je prije osam godina bila bolja politička klima nego danas. Osjećate li se i u kojoj mjeri odgovornim za takvo stanje?
- Mogu se osjećati odgovornim samo za ono što je bila ustavna i zakonska nadležnost mene kao člana Predsjedništva BiH. Znam da sam taj posao radio sukladno Ustavu BiH i zakonima koji važe. Sve odluke koje sam donosio, donesene su sukladno, prije svega, Ustavu BiH i važećim propisima. A ako me pitate za moje političke stavove, iznesena mišljenja i poteze, uvažavajući svačije pravo da se s njima ne slažu, stojim iza svakog stava i mišljenja koje sam iznio.
• Kako biste u najkraćem opisali razloge zbog kojih BiH stagnira i konstantno se nalazi u nekoj vrsti krize?
- Generalno bih te razloge podijelio u dvije skupine. Prva skupina su ekonomski razlozi. Cijela zemlja je, od prvih prijeratnih višestranačkih izbora pa sve do danas, na neki način “zaglavila” na putu između socijalizma i liberalizma, preciznije liberalnog oblika kapitalizma. Socijalistički koncept je rušen kako potezima domaćih vlasti tako i zbog općih okolnosti koje vladaju u ovom dijelu Europe, ali i zbog utjecaja međunarodne zajednice prisutne u BiH. Međutim, nikada nije srušen i nikada nije došlo do toga da ova zemlja, zapravo, krene putem liberalne demokracije, uključujući naravno i takav ekonomski koncept. Popularno se to zove tranzicija. E, tu tranziciju ova zemlja nikada nije provela nego je jednostavno “zaglavila”. I nitko nema ni snage ni hrabrosti krenuti dalje. Što je siromaštvo u ovoj zemlji veće, te snage i hrabrosti će biti sve manje i manje. Politika i političari u ovoj zemlji kalkuliraju i nitko ne smije narodu kazati da je jedno vrijeme završeno, prošlo, propao je cijeli koncept, i to u cijeloj Europi, a ne samo u BiH. Hrabro bi bilo “progutati” tu gorku pilulu od koje će nas sigurno i nepodnošljivo “zaboljeti glava” i napokon izaći, u svakom smislu, iz druge polovine 20. stoljeća, a ući u 21. Ako se to može učiniti, proći će i te “glavobolje”, a ova zemlja će biti mnogo bolje mjesto nego što je to danas. Ovakvo stanje, stanje u kojem smo “zaglavili”, samo je donijelo krađu i lopovluk u tzv. procesu privatizacije nekada društvene, a sada državne imovine i beskrupuloznu otimačinu resursa ove zemlje. Dalo bi se govoriti i o čisto sociološkim učincima ovog stanja “zaglavljenosti”, pogotovo s aspekta sustava vrijednosti u kojem živimo, a kojem je dominanta odlika “da si budala ako ne kradeš kada već možeš”. O tome, možda, nekom drugom prilikom.
• A što je s, uvjetno rečeno, političkim razlozima krize?
- To je ta druga skupina. Kada u našoj zemlji kažeš politički, onda se gotovo automatski javlja asocijacija na etničko i pitanje ljudskih prava. Prijeratni, prvi, višestranački izbori donijeli su to što su donijeli. Rat koji je došao nakon toga završio je međunarodnom intervencijom, ali ne i stabilnim rješenjem. Pogotovo ne pravednim rješenjem. Često mi se čini da mi, zapravo, sada živimo u vremenu u kojem je “rat nastavljen političkim sredstvima”. Međunarodna intervencija nije riješila etničke kontroverze ove zemlje. Dok je uloga međunarodne zajednice, oličena prije svega u instituciji OHR-a, bila jaka i dok je ta međunarodna zajednica, odnosno OHR, “držala pod kontrolom” te kontroverze, čak ih pokušavaju i ublažiti, činilo se da stvari nekako napreduju. Onoga trenutka kada je nestalo volje i interesa, iz više je nevažno kojih razloga, međunarodne zajednice za daljim jakim prisustvom i oblikovanjem svih ključnih procesa u BiH, sve te kontroverze su ponovno izbile na površinu. Istina, jedan dio naše javnosti i dalje inzistira na toj jakoj ulozi međunarodne zajednice, pozivaju se na načela pravde. Ali kao da ne shvaćaju da u međunarodnoj politici ne postoji to načelo. Pravde tu gotovo da i nema, postoji samo goli interesi i omjer jaki-slabi. Na sve ovo došla je presuda Suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić - Finci”, i to onakva kakva je jedino bila moguća. I naravno, našli smo se u situaciji u kakvoj smo sada. Mi bismo voljeli da nam stranci i sada riješe ovu situaciju, ali oni neće. Zapravo, nemaju interesa. Čak nam, opravdano, govore kako je ovo naša zemlja i da je mi sami moramo urediti kako želimo, da smo mi u BiH odgovorni za ovu zemlju, a ne oni. Kada im spomenete rat, žrtve, nepravdu, licemjerje te iste međunarodne zajednice tijekom rata, oni, tko god da su ti “oni”, kažu: “Mi smo vam zaustavili rat, poslali naše vojnike, potrošili naš novac, sada vi preuzmite svoje zemlju i gradite je”. I još jednu nam stvar poručuju: “BiH će ući i u NATO i u EU samo onda kada prihvati i provede one principe po kojima su i NATO i EU organizirani i danas funkcioniraju, uključujuci i presudu ‘Sejdić - Finci’”.
• Ne zvučite baš optimistično kada je u pitanju izlazak iz takve situacije?
- Da bi stvari mogle postati i kompliciranije u tom političkom smislu, govori i to da nam stiže presuda već ranije spomenutog Suda za ljudska prava u “slučaju Pilav” (Bošnjak iz RS-a koji se ne može kandidirati za člana Predsjedništva BiH op.a.). I ona će biti onakva kakva je jedino moguća – bit će prihvaćen zahtjev gospodina Pilava. Koliko god da nam se činilo nemogućim provesti presudu “Sejdić - Finci”, ja se samo pitam što ćemo reći za presudu “Pilav”. Jer, presudu “Sejdić - Finci” je moguće ugraditi u daytonski Ustav, a presudu “Pilav” nikako. Presuda “Pilav” ruši cijeli daytonski koncept BiH. Jednostavno je nemoguće provesti tu presudu s ovakvim ustavnim sustavom.
Dao sam vam poprilično dugačak odgovor, a zapravo je riječ o vrlo pojednostavljenom prikazu sadašnje situacije. Na prvi pogled izgleda da je nemoguće naći izlaz iz ove situacije. Ali to uopće nije točno. Sve što je potrebno za to jeste hrabrost, volja i odgovornost. Hrabrost, volja i odgovornost, prije svega, političara koje narod bira, uz “rizik” da se neki izbori čak i izgube. U ekonomskom smislu, napokon, progutati te “gorke pilule” i početi živjeti i raditi u 21. stoljeću. U političkom smislu, priznati kakva zapravo jeste situacija u BiH. U osnovi odustati od nerealiziranih ratnih ciljeva koji podrazumijevaju dalje komadanje ove zemlje, ali i pokušaje dominacije jednih nad drugima. Priznati da osim Bošnjaka, Hrvata i Srba u ovoj zemlji žive i oni koji to nisu i da i oni imaju ista prava kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Zaboraviti na Osmansko Carstvo, Austro-Ugarsku, veliku Srbiju, NDH, prvu i drugu Jugoslaviju, okrenuti se sebi, u se i u svoje kljuse, okrenuti se Bosni i Hercegovini, NATO-u i EU. Jesmo li sposobni za takvo nešto? Iskreno, ne znam! Znam samo što ću ja raditi – vjerovati i raditi kao da jesmo, bez obzira koliko me to “koštalo”.
• Zbog inzistiranja da se promijeni način izbora člana Predsjedništva BiH kako se ne bi ponovio “slučaj Komšić”, zaustavljena je provedba presude “Sejdić i Finci”. Osjećate li grižnju savjesti jer ste vi, po toj logici, jedan od “uzroka” što nema pomaka u političkim pregovorima?
-Zar vi stvarno mislite da bi sve bilo bolje da ja ne postojim?
• Zašto niste nijednom u ovih osam godina došli u zapadnu Hercegovinu? Ako vas i nisu tamo zvali, niste li kao političar trebali naći razloga i otići tamo?
- Jedini dio BiH koji nisam posjetio tijekom ovih osam godina jeste istočna Hercegovina.
• Je li ono što se žargonski naziva političko Sarajevo svojim postupcima prema Hercegovini zapravo udaljilo taj kraj od sebe?
- Ako mislite na političko Sarajevo, nadam se da mislite i na političku Hercegovinu. Jer govoriti samo o političkom Sarajevu, a ne i o političkoj Hercegovini, ne da nije fer, nego nije ni točno. Taj odnos nikada, pa ni danas, nije bio jednosmjeran. Riječ je o dvosmjernom odnosu. I sve što se događa, događa se upravo tako dvosmjerno, nikada jednosmjerno.
• Imate li emocija prema Hrvatskoj? Jeste li navijali za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u nogometu? Jeste li emotivno proživljavali te utakmice?
- Iskreno, najviše emocija imam za BiH! Najviše se radujem uspjehu BiH i najviše tugujem zbog neuspjeha BiH. Navijao sam i za Hrvatsku. Bio sam čak i zavidan reprezentaciji Hrvatske što u njoj igraju vrhunski igrači rođeni u BiH. Volio bih da igraju za BiH. Bilo mi je i žao kada su završili nastup na prvenstvu. Mislim da smo i mi i Hrvatska mogli i trebali dalje proći. Objektivno, imamo tu kvalitetu. Isto bih osjećao i da je nastupala Srbija. Pogotovo bih navijao za Crnu Goru i Makedoniji da su se plasirale na ovo prvenstvo.
• Zoran Milanović kaže da je napravio pogrešku što je podržavao vašu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH? Kako komentirate to distanciranje Milanovića pa i Vesne Pusić od vas?
- Ne znam ni da smo nekada bili nešto bliski. Čak ne znam ni da je Zoran Milanović podržavao moju kandidaturu. To je nešto novo za mene. Znam da je došao na završni skup SDP-a u Sarajevu 2010. godine. To sam tumačio kao podršku SDP-u BiH, a ne meni osobno. Ne vidim ni da mi je ikada trebala njegova podrška. S njim ili bez njega bilo bi isto. Bar kada je o meni riječ. Čak i kada je riječ o SDP-u iz 2010. godine. Ali da ne ispadnem nepristojan, ako me je podržavao 2010., hvala mu! Iako, ponavljam, za to prvi put čujem. Ako sam ga iz nekog razloga razočarao, i njega i gospođu Pusić, žao mi je! Nikada mi nije prijatno kada, opravdano ili neopravdano, razočaram ljude. Ali ne znam ni zašto bi bili razočarani. Oni mene, jednostavno, poznaju vrlo površno. Kao i ja njih, uostalom. Ako je riječ o promjeni političkog pristupa gospodina Milanovića i gospođe Pusić po pitanju BiH i odnosa koji ovdje vladaju, to je već sasvim nešto drugo.
• Smeta li vam što vas neki u BiH uspoređuju sa Sejdom Bajramovićem?
- Uz ispriku za rječnik koji ću koristiti sada ću vam navesti, pod navodnicima svakako, sve kako su me zvali od 1992. do danas. Nazivi su upućivani kako iz Sarajeva, tako i iz cijele BiH, Beograda, Zagreba, kao i iz cijele Srbije i Hrvatske. Slijede: “balija”, “poturica”, “hrvatski izdajnik”, “hrvatski špijun”, “srbomrzac”, “gori od četnika”, “etnički unuk”, “podvala Hrvatima”, “podvala Bošnjacima”, “izdajnik BiH”, “izdajnik građanske BiH”, “ustaša”, “ustašica”, “srbomrzac”, “Lagumdžijin mali” itd., sve do Sejde Bajramovića. Nisam spominjao ekstremno vulgarne nazive kojima su me, također, zvali. Sudeći po tome kako su me zvali, izgleda da sam u ovih svojih 50 godina sakupio popriličan broj neprijatelja i uspio biti sve ovo kako su me zvali ma kako to izgledalo nespojivo. Zvat će mene mnogi još svakako, a ja im neću zamjeriti.
• Utemeljili ste novu stranku. Kakve promjene očekujete da unesete u politički život u BiH ako se ostvare predizborne ankete i Demokratska fronta poluči dobar izborni rezultat?
- Jedino što bih mogao još dodati na to jeste da narod ove zemlje jedini daje mandate. Kome god daju mandat, taj je dužan raditi sa svima onima koji su, također, dobili takav mandat, bez obzira što osobno mislili o svojim političkim protivnicima, koliko god nam bili simpatični ili antipatični. Jedino me nikada i nitko neće moći nagovoriti, prisiliti, natjerati da radim s fašistima, šovinistima i lopovima za koje to sud kaže da jesu jer ja ipak nisam taj koji sudi.
• Jeste li spremni na postizbornu suradnju s HDZ-om BiH?
- Da.
• Svjesni ste da ćete, ako sa svojom strankom želite vladati, vjerojatno morati u koaliciju s Dodikom?
- Da.
• Možete li zamisliti koaliciju s vašom bivšom strankom, SDP-om?
-Njih najbolje poznajem - mislim na rukovodstvo. Ali, ipak, da.
U gosp. Komsica obraz k'o đon!