Povijest obnovljenog višestranačja u BiH - od 1990. godine pa do posljednjih općih izbora u listopadu 2022. - može se okarakterizirati kao vrijeme velikih promjena na domaćoj političkoj sceni, nastanka i nestanka pojedinih političkih opcija, kandidata i nositelja političkih agendi, ali i razdoblje u kojemu se mogu uočiti određene zakonitosti i trendovi. Naime, ako se analiziraju brojevi glasova u osam poslijeratnih biračkih procesa u kojima su se birali članovi Predsjedništva BiH, vidljivo je kako broj birača iz svih naroda koji su glasovali, uz nekoliko iznimki, opada iz ciklusa u ciklus, a takve promjene moguće je pratiti i u kontekstu izbora za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, piše portal Večernjeg lista BiH. Izbori za članove Predsjedništva iz 1990. godine u ovom kontekstu nisu relevantni za utvrđivanje hrvatske biračke baze s obzirom na to da je na tim izborima svaki birač mogao glasovati za kandidate sa svih lista triju naroda i ostalih, odnosno birač je u praksi imao četiri glasa.
Od Daytona
Broj birača koji su svoj glas dali za kandidate iz dominantno hrvatskih stranaka s isključivim glasačkim tijelom u hrvatskome narodu je s 330 tisuća na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine, na izborima 1998. došao do oko 230 tisuća, a onda se ustalio na okvirnom broju od 180 tisuća, ovisno o ciklusu. Skok broja birača bio je vidljiv na izborima 2014., kada je za dva hrvatska kandidata glas dalo oko 222 tisuće birača, a onda se ta potpora u ciklusima 2018. i 2022. ponovno ustalila na približno 180 tisuća glasova.
Prvi poslijeratni izbori održani u rujnu 1996. godine bili su vrijeme velike biračke mobilizacije, a svaki konstitutivni narod te je izbore shvaćao kao oblik referendumskog pitanja, odnosno kao način izražavanje svoje političke volje u cilju zaštite kolektivnih interesa. Takvo što je i razumljivo s obzirom na još uvijek svježe rane iz rata, a dobru izlaznost treba promatrati i u kontekstu potrebe za osiguranjem što bolje političke pozicije u mladoj, postdaytonskoj Bosni i Hercegovini. U utrci za hrvatskog člana Predsjedništva te su godine bila četiri kandidata, a među njima jedan iz dominantno hrvatske stranke - Krešimir Zubak, koji je tada bio kandidat HDZ-a BiH te je dobio 330.477 glasova, osvojivši tako poziciju hrvatskoga člana kolektivnog šefa države. Protukandidati su mu bili Ivo Komšić uime Združene liste (HSS, SDP BiH, UBSD, MBO, Republikanci), Anton Štitić, kandidat Građanske demokratske stranke BiH, te Vinko Ćuro uime Liberala BiH. Dvije godine kasnije, na općim izborima 1998., vidljivo je bilo povećanje broja kandidata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a što je jednim dijelom posljedica nastanka nekih novih političkih opcija iz HDZ-a BiH (primjer je NHI), ali i pokušaja stranaka sa sjedištem u Sarajevu, poput SDP-a, da dođu do ove pozicije. Na izborima je pobijedio Ante Jelavić sa 189.438 glasova, dok je drugi kandidat uime tadašnje koalicije NHI - HKDU Krešimir Zubak dobio 40.880 glasova.Na izborima 2002. godine, prvima nakon nametnutih izmjena izbornog zakonodavstva koje su išle na štetu Hrvata, došlo je i do kandidiranja rekordnog broja kandidata za poziciju hrvatskoga člana Predsjedništva (čak osam). Najveće povjerenje hrvatskih birača dobio je Dragan Čović uime koalicije HDZ BiH - Demokršćani, koji je time odnio pobjedu nad Stjepanom Kljuićem, Željkom Koromanom, Mijom Anićem, Mladenom Ivankovićem Lijanovićem, Žarkom Mišićem, Marinkom Brkićem te Karmelom Osmanović. Izbori 2006. godine bili su vrijeme određenih promjena na političkoj sceni, odnosno prvi izbori na kojima je došlo do grubog kršenja biračke volje hrvatskih birača i nametanja člana Predsjedništva BiH koji je izabran bošnjačkim glasovima (Željko Komšić). Njegovi protukandidati bili su Ivo Miro Jović, Božo Ljubić, Zvonko Jurišić, Mladen Ivanković Lijanović te Irena Javor-Korjenić. Upravo su ovi izbori, zbog navedenog scenarija, dodatno naglasili potrebu rješavanja hrvatskog pitanja u izbornom zakonodavstvu, a što, nažalost, još uvijek nije rezultiralo rješenjem kojim će Hrvati u BiH imati osiguranu mogućnost birati svojeg člana Predsjedništva bez straha od nametanja političke volje, navodi se u velikoj analizi objavljenoj u cijelosti u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH. Na općim izborima održanima 2010. godine uslijedilo je još jedno grubo kršenje biračke volje hrvatskoga naroda, odnosno uslijedio je reizbor Željka Komšića, a da su iza njegove pobjede stajali bošnjački birači, bilo je jasno i iz analize lokalnih zajednica u kojima je dobivao veći broj glasova. Borjana Krišto na ovim je izborima dobila 109.758, a Martin Raguž 60.266 glasova. Iste godine, a nakon Alijanse, prava Hrvata pogažena su izborom "platformaške" Vlade koja nije imala hrvatski izborni legitimitet, a zbog kojih je dodatno aktualizirana potreba rješavanja hrvatskog pitanja u BiH. Opći izbori 2014. godine donijeli su kandidate iz dviju hrvatskih političkih opcija te dvije koje su računale i na glasove drugih naroda. U ovom izbornom ciklusu pobjedu je odnio kandidat HDZ-a BiH Dragan Čović. Četiri godine kasnije u izbornoj utrci sudjelovalo je pet kandidata, među kojima su dva iz dominantno hrvatskih političkih opcija, a najveći broj glasova u hrvatskom biračkom tijelu osvojio je Dragan Čović. Kada se tomu dodaju i glasovi koje je dobila Diana Zelenika, broj birača koji su glasovali za ova dva kandidata iz hrvatskih stranaka prelazi 180.000. Ipak, član Predsjedništva ponovno je postao Željko Komšić zahvaljujući glasovima bošnjačkih birača. Isto se ponovilo i ove godine, kada su iza Borjane Krišto stale sve hrvatske političke stranke, no ni to nije bilo dovoljno zbog brojčanih odnosa hrvatskog i bošnjačkog naroda. Navedena situacija u kojoj se Hrvatima u četiri ciklusa onemogućuje izražavanje biračke volje na izborima, odnosno nameću im se predstavnici za koje nisu dali glas, dodatno govori o potrebi da se Izborni zakon i u dijelu izbora za Predsjedništvo BiH mijenja u idućem razdoblju.
Promjene zakona
Visoki predstavnik Christian Schmidt svojim je odlukama iz listopada ove godine onemogućio Bošnjacima da ostvare nadzor nad Klubom Hrvata u Domu naroda, no hrvatsko pitanje time nije riješeno do kraja jer Bošnjaci i dalje mogu, koristeći mehanizme izbornog inženjeringa, Hrvatima birati člana Predsjedništva - poziciju koja je Ustavom određena za predstavljanje konstitutivnih naroda. Drugim riječima, prilikom novih izmjena izbornoga zakonodavstva mora se poštovati načelo legitimnog političkog predstavljanja, a što, među ostalim, znači da je veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje, zaključuje Večernji list. •
