O tome se često govori, ali ozbiljnije promjene daytonskog Ustava moguće su tek uz osiguranje dvotrećinske većine u državnom Parlamentu, a to je prilično nerealno očekivati uz postojeći politički ambijent. Sad se o ustavnim promjenama govori najčešće u kontekstu izborne reforme, odnosno načina izbora članova Predsjedništva, a poznato je da je BiH najbliža ustavnim promjenama u domaćoj izvedbi bila za vrijeme pregovora o tzv. travanjskom paketu.
“Dayton 2” i pokušaji
Od tada do danas prošlo je 18 godina, a Ustav BiH nije pretrpio suštinske izmjene, iako je jasno da je u praksi došlo do određenih reformi, prvenstveno kroz djelovanje institucije visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Oni koji se sjećaju vremena potpisivanja Daytonskog sporazuma, pa i Ustava BiH kao njegova dijela, znaju da su upravo Srbi bili najžešći kritičari tog dokumenta.
Danas su, bar na riječima, njegovi najveći zagovornici, iako ih kreatori Daytonskog sporazuma - Amerikanci - označavaju kao one koji svojim postupcima najviše krše i ugrožavaju taj sporazum. Poznato je da su i ostali u BiH zadovoljni samo pojedinim segmentima Daytonskog sporazuma i da ga promatraju iz svoje perspektive. Činjenica je da taj dokument ostaje temelj BiH i da nije realno očekivati neku novu međunarodnu konferenciju na kojoj bi se pisao neki “Dayton 2”. Rješenje je, čini se, prvo u dosljednoj primjeni Daytonskog sporazuma, ali i njegovoj prilagodbi europskom putu BiH koji treba u konačnici rezultirati izgradnjom funkcionalne i samoodržive zemlje. Problem je što se i danas priča o poštivanju i provedbi Daytonskog sporazuma ne svodi na to, već na pokušaje ostvarivanja ratnih ciljeva mirnodopskim sredstvima. Značajnija promjena Daytona za mnoge je otvaranje Pandorine kutije.
Za Amerikance bi to značilo odricanje od jedinog vanjskopolitičkog uspjeha iz devedesetih godina, a za Europljane stvaranje još jednog problema s kojim se nisu u stanju nositi. Bošnjaci bi, pak, rado mijenjali Daytonski sporazum. Smeta im i mogućnost entitetskog veta koje Srbi imaju prilikom odlučivanja na državnoj razini, kao i široke ovlasti RS-a. Na kraju, ne odgovara im ni naziv “Republika Srpska”. Najmanje razloga za zadovoljstvo imaju Hrvati. Glasovali su za neovisnost BiH, postotno ih je najviše izginulo i protjerano, morali su se odreći Herceg Bosne, a kada se na kraju rezimira što su dobili iz svih tih procesa, rezultat je jedno veliko - ništa. Ravnopravnost u Federaciji odavno su izgubili, u RS-u je nikada nisu ni imali, a na državnoj razini su žrtve izbornog inženjeringa. A sad, kad traže da se bar umanji mogućnost toga kroz izmjene Izbornog zakona BiH, kao uvjet se postavlja izmjena Ustava koju je zbog nužnosti dvotrećinske većine u Parlamentu BiH mnogo teže izvesti.
Član Predsjedništva BiH
Mnogo je razloga zbog kojih bi Dayton trebalo mijenjati. Prvi je činjenica da je on kao mirovni sporazum u mnogim stvarima ostao nedorečen i da kao takav stvara prostor za manipulacije. Njegov aneks 4, odnosno Ustav BiH, pokazao se kao diskriminatorski u određenim segmentima, što znači da je nekompatibilan s Europskom unijom, kojoj BiH teži. Realnost je takva da je neke ozbiljnije promjene Ustava BiH nerealno očekivati, ali od korekcija ne treba odustati. Poglavito ako na to tjeraju odluke međunarodnih i domaćih sudova te politička praksa koja, na temelju postojećih ustavnih rješenja, generira krizu i međunacionalne tenzije.
Najprije se to odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH, gdje je iskorištena nedovoljna preciznost u samom Ustavu kako bi se konstantno provodila majorizacija Hrvata. Jasno je da je to tročlano tijelo zamišljeno kao predstavnička institucija vlasti konstitutivnih naroda. Potvrđuje to i propisana procedura za korištenje nacionalnog veta prilikom odlučivanja u Predsjedništvu BiH, gdje se hrvatski i bošnjački član obraćaju hrvatskom odnosno bošnjačkom nacionalnom klubu u Domu naroda Parlamenta FBiH, a srpski Narodnoj skupštini RS-a. Očito kreatori daytonskog Ustava nisu računali da će Bošnjaci koristiti svoju brojnost kako bi Hrvatima iz izbora u izbore birali predstavnika u državno Predsjedništvo. Idealno bi bilo kada bi se ta pogreška ispravila ustavnim promjenama, ali za sada je realno tek ugraditi mehanizam odvraćanja u Izborni zakon BiH, iako ni za to, čini se, nema dovoljno političke volje. •
