“Jedino je sigurno da ćeš prodati češnjak, a cijena varira iz godine u godinu, naglašava Hilmo Krehić iz Radišića kod Ljubuškog, stalni prodavač na veletržnici u Tasovčićima pokraj Čapljine, dodajući kako ga sadi na površini od pola hektara.
Zimus je, uvjetno rečeno, domaći, što znači hercegovački i srbijanski češnjak, koji se prodaje kao semberski, dostigao cijenu od 15 maraka za kg. Bio je više od tri puta skuplji od lijepo aranžiranog kineskog. Ni povremeni uvoz luka iz drugih zemalja, primjerice Nizozemske, ne može ugroziti status domaćeg češnjaka. Iako se nitko ne izjašnjava o privilegiranom statusu češnjaka, koji stariji Hercegovci nazivaju saransakom, što je tursko-perzijska riječ, ili luk, što je lokalizam.
Naime, uobičajeni naziv na jugu Hercegovine za crveni luk je kapula, dok se češnjak jednostavno naziva lukom. Kako god ga zvali, češnjak ne ‘mari’ za uvoznu konkurenciju. Ove godine je poranio, proizvođači iz jugozapadnih dijelova ljubuške općine - Grab i okolna naselja, počeli su ga dopremiti prije prvosvibanjskih praznika. Cijena mu trenutačno nije zavidna, od 2 do 4 KM. No, proizvođači isto tako znaju da će se, ako ga sačuvaju, prodati prije ili kasnije.
Uz ljubušku i dijelove ravanjske općine, sve veći proizvođači češnjaka su poljoprivrednici iz Rame, zatim istočne Hercegovine - planina Hrgud. Uglavnom prvo na veletržnicu stiže južnohercegovački, slijedi ga ramski, pa onda istočnohercegovački planinski te na koncu semberski i srbijanski. S obzirom da miris dobrog domaćeg češnjaka traje najmanje dan, a ako je riječ o sitnijem, tzv. krecelju, i više, izgleda da je upravo ono što ljudi izbjegavaju - snažan zadah ovdašnjem “saransaku” reklama. Tako ispada da ljudi najviše vjeruju upravo njegovu snažnom mirisu?!
