Ivica Mišić u klupama saborskog zastupnika RH u proteklom mandatu slovio je za iznimno vrijednog zastupnika koji se, “bez dlake na jeziku”, nije libio za govornicom uputiti britke riječi koje nisu nikoga poštedjele kada je u pitanju obrana interesa Hrvata njegove rodne Bosanske Posavine, ali osobito interes hrvatskih povratnika u Republici Srpskoj. Pokrenuo je brojna pitanja i inicijative, stoga smo u intervjuu za Večernji list BiH Mišića željeli približiti javnosti, njegove ideje i prioritete za koje se zalaže kroz politički rad.
Kako biste opisali svoj životni moto i u najkraćem životni put?
Rodio sam se u Dubravama kod Brčkog. Živim i radim kao poduzetnik u Vinkovcima. Oženjen sam i imam troje djece. Pragmatičar sam i ne mogu prijeći preko istine. Svoj sam cijeli život gradio na tradicijskim vrijednostima koje sam ponio iz svojega obiteljskoga doma iz Dubrava kod Brčkog. Radim već više od 40 godina u privatnom poduzetništvu i sve što sam kroz ove godine naučio temelji se na korektnom i poštenom odnosu prema drugim ljudima i životnoj paroli da činim drugima ono što bih želio sebi i svojoj djeci. To je moj životni moto i tako učim svoju djecu. U svom mandatu zalagao sam se da se Hrvatima u dijaspori dade bolja mogućnost sudjelovanja u razvitku zemlje. Kao član Odbora za Hrvate izvan RH saznao sam s kakvim se problemima susreću naši sunarodnjaci kao manjine u susjednim zemljama, pogotovo u Srbiji. Unatoč činjenici da smo Srbima u Hrvatskoj dali sve, naši ljudi žive na rubu osnovnih životnih potreba. To se mora promijeniti. Ne uvijam kad govorim i ne kalkuliram što ću reći i nisam populist. Ako netko dobro radi, pohvalit ću ga, ako je netko loš ili zloban, prozvat ću ga, ali sve dostojanstveno i ljudski. Kao poduzetnik zalagao sam se za bolje poticajne mjere u gospodarstvu, a kao katolik i vjernik za osnovne vrijednosti ljudskoga života i zaštite dostojanstva čovjeka. Kao realiziran čovjek u životu, jer sam sretan djed i uspješan poduzetnik, nemam dlake na jeziku i istina mi je sve.
Ipak, objasnite zašto ste postrani ostavili poduzetništvo i okrenuli se nešto više svijetu politike.
Za politiku se nisam sam odlučio. Skupina prijatelja molila me je da kao predsjednik Udruge poduzetnika iz Bosne Prsten za Slavoniju dam svoj doprinos. Nagovorili su me jer su mislili da vrijedim i mogu nešto učiniti. Nikoga nisam molio za glas, ali su moji Slavonci prepoznali i dali mi potporu prvi put, a onda i drugi. Politika? Čovjek je ljudsko biće i prirodno ima težnju odnosa s drugim ljudima, pomagati im, biti pri ruci, komunicirati. Mene su ljudi izabrali da im pomognem artikulirati i iznositi njihove probleme te tražiti rješenja. Ja sam to prihvatio i u ovih pet godina učinio najviše što sam mogao. Pozive nisam odbijao i ljude sam dočekivao u Saboru i pokušavao rješavati probleme. Moja su vrata uvijek bila širom otvorena. I nisam birao kome. Bila su otvorena svakomu tko se javio. U trenutku kada su me ljudi izabrali postao sam svjestan da imam odgovornost i zadatak pokušati učiniti nešto što će biti od koristi mojim sugrađanima i nastojao sam svoje zadaće ispunjavati na najbolji mogući način. U pet godina mandata vidio sam svu specifičnost bavljenja politikom, njezine dobre, ali i loše strane. Potrebu da čovjek bude uključen u sve životne tokove ako želi sudjelovati u poboljšanju života ljudi u zajednici u kojoj živi.
Kazali ste da ste bili izvan stranačkih opredjeljenja. Ipak, opredijelili ste se za HDZ jer ste na listi za dijasporu uime HDZ-a?
Ako sjedite u oporbi, onda ništa nećete napraviti, ništa nećete učiniti. Ja nisam član HDZ-a. Istina, zvao me je premijer. Nisam pristao biti članom, ali mi je HDZ bliži od svih drugih opcija. Mislim da sam na taj način otvorio vrata našim ljudima koji žele čuti istinu. Nikada nisam imao problema s premijerom Plenkovićem. Uvijek smo se međusobno uvažavali i ja sam neovisno govorio. Podržavam HDZ i premijera Plenkovića i smatram da su najprihvatljiviji u ovom trenutku.
U Saboru ste često govorili i o ideološkim pitanjima?
Svibanj je bio mjesec tuge za sve Hrvate, pa sam na sjednicama Sabora govorio o potrebi prisjećanja na naše ubijene na Bleiburgu i drugim stratištima tijekom komunističkog totalitarnog sustava. U svibnju je ubijeno više Hrvata nego što je koronavirus ubio u cijelom svijetu. Mjesec je to u kojem je 12 redarstvenika u Borovu ubijeno, a za njih nitko nije odgovarao. Pitam se zašto je to tako. Zato što je Hrvatska za nekoga slučajna država. Za nekoga ona nije potrebna i on je ne želi. Jedna skupina želi umanjiti vrijednosti Domovinskoga rata i Hrvatsku proglasiti ustaškom zemljom. Sjetimo se samo bivšeg hrvatskog predsjednika koji je u Izraelu rekao kako na hrvatskim grudima još uvijek stoji ustaška zmija. Sjetimo se i onih koji su rekli da u Hrvatskoj nije ubijeno dovoljno ljudi. Sjetimo se samo 200.000 ubijenih na Bleiburgu. Sjetimo se uvreda da smo agresori na BiH. Mene zanima tko ovu Hrvatsku želi proglasiti ustaškom i tko je u Splitu nacrtao kukasti križ. Zašto su podcjenjivali predsjednicu kada je navijala za Hrvatsku za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva? Tko nam predaje povijest po školama? Rijetko možete vidjeti povjesničare koji govore o vrijednostima Domovinskoga rata i da budu u medijima. Zanima me gdje su ti veliki desničari koji se skrivaju po potrebi, a onda odrade posao za Milanovića. Pitam vas kamo idemo. Postoje neke vrijednosti i granice preko kojih se i protiv kojih se ne smije.
Otvoreno ste sa govornice Sabora u više navrata govorili o problemima Bosanske Posavine?
Da, govorio sam jer sam ih čuo kako mole za pomoć u Garevcu. Ti su ljudi zaboravljeni. Izdani. I kada vam se obrate za pomoć u trenutku kada im žele ponovno rušiti kuće, nakon što su im već jednom srušili 90-ih i raselili ih, a oni svojim sredstvima, ponavljam - svojim sredstvima, ponovno izgradili, i kada vam kažu da te iste kuće opet netko želi porušiti zbog gradnje neke autoceste, naravno da ćete pomoći. Jer, taj kraj je obilježila patnja, još krajem Drugoga svjetskoga rata, kada ni jedno dijete nije znalo gdje mu je djed, a ljudi su ubijani kao da nisu ljudi. Samo ih je u jednom danu 1945. godine na jednom mjestu pobijeno preko 550. Kad vas ti ljudi zamole, onda sve u vama govori da im pomognete koliko možete. Htjeli su im porušiti kuće u Garevcu. Otišao sam s novinarom Antom Pranjkićem tamo i saslušao ih. Prenio njihove vapaje hrvatskoj javnosti i premijeru Plenkoviću. Zamolio sam ga i on je tim ljudima pomogao jer se osobno založio da se cesta preusmjeri. Riješili smo taj problem, ali autocesta prijeti rušenju i kuća u drugim hrvatskim selima u Republici Srpskoj. Ovih sam dana posjetio Ivanjsku, gdje su me također ljudi zamolili da reagiramo. Ivanjska se nalazi u općini Prijedor.
Koji su, po vašem mišljenju, najveći problemi Hrvata Bosanske Posavine?
Politička zastupljenost, a preko toga i nezastupljenost u institucijama preko kojih se može doći do rješenja problema. Primjerice, ovih se dana u Posavini suočavamo s velikim problemom nedostatka konzularnog odjela Republike Hrvatske, pa ljudi, da bi glasovali, moraju prijeći i po sto kilometara do Tuzle kako bi izvršili svoju obvezu i iskoristili svoje zakonsko pravo. U startu su zakinuti. Nisu stanovnici Posavine krivi za neke stvari iz prošlosti i, ma što to bilo, oni ne trebaju ispaštati. Republika Hrvatska izdvaja određena sredstva za pomoć Hrvatima u BiH. Dok na čelo Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH nije došao Zvonko Milas, zastupljenost Posavine, Usore, Tuzle, Žepča, središnje Bosne, Hrvata iz RS bila je katastrofalna. Sada se stvari pomiču nabolje, ali još uvijek nedovoljno. No, Milas i njegova ekipa čine dobre i lijepe stvari i želio bih im čestitati na ljubavi koju pokazuju prema poslu koji im je povjeren. Vjerujem kako će biti još bolje. Još uvijek je slaba i prekogranična suradnja u nekim segmentima.
I osobno ste sudjelovali u pokušaju ostvarenja jednog zanimljivog projekta pješačkog mosta koji bi povezao lijevu i desnu strane rijeke Save.
Moja je ideja bila da jednim mostom za pješake između Županje i Orašja povežemo Slavoniju i Posavinu. S oraške strane postojala je dobra volja da se to realizira, ali nije bilo dovoljno volje sa strane gradonačelnika Županje. Bila je to dobro organizirana ideja i pokušalo se dogovoriti, ali vrijeme i neke okolnosti to su usporile. No, ta ideja postoji i dalje i volio bih da je realiziramo jer smatram da bi to bila sjajna veza između Slavonije i Posavine i bila bi kao pupčana veza. Naravno da bi na granici bila policija. Ovaj projekt ne bi koštao ni jednu od ovih dviju država jer će i BiH jednoga dana ući u EU.
Postoji još jedna inicijativa “Kamen i ravnica zajedno” koju podržavate.
Da, višefunkcionalni projekt “Kamen i ravnica zajedno” koji zajedno pokreću naši ljudi iz Posavine i Hercegovine. Čuo sam za taj projekt i drago mi je da se nakon 30 godina i o tome govori i znam da bi to lijepo bilo. Kao što želimo povezati Slavoniju i Posavinu, vrlo je važno povezati Posavinu i Hercegovinu preko Sswredišnje Bosne. I to bi bio moj životni projekt. Bio bih sretan čovjek jer to je jedan narod. Moja je supruga Hercegovka. Mi smo jedan narod. Ima nas svugdje i trebamo se povezati. Ima nas u Hrvatskoj, ali još uvijek i u svim dijelovima BiH gdje smo vjekovima živjeli. Malo jače međusobno povezivanje bilo bi prijeko potrebno.
Vi ste iz Bosanske Posavine i kao neovisni kandidat na izborima za 11. izbornu jedinicu očekujete potporu u Posavini. Što očekujete u središnjoj Bosni i Hercegovini?
Zalagao sam se i uspio da Hrvatima Garevca ne poruše kuće zbog izgradnje autoceste. U predstojećem razdoblju, ako budem imao prigodu, zalagat ću se za Ivanjsku kod Prijedora, Kornicu i gdje god zatreba za tu svrhu. Ja sam oženjen iz Hercegovine, a imam mnogo prijatelja i u središnjoj Bosni, pogotovo poduzetnika. Mislim da ću imati solidnu potporu. Ljudi koji su pratili moje govore slali su mi čestitke kada sam govorio u Saboru. Ja ih pozdravljam. Svi znaju što sam radio i ako su me prepoznali kao čovjeka koji govori i njihovim jezikom, ja sam tu. Mnogo je njih iz iseljeništva i nadam se da ću imati solidnu potporu, ali i ako se dogodi drukčije, ostat ćemo što jesmo, jedan narod i to, i da hoćemo, ne možemo nikada promijeniti.•
