- Što da kažem? Bog ga je uzeo k sebi. Umro mi je prijatelj, ali i izvrstan bubnjar, dobar pjevač, iznimno duhovit glazbenik koji je znao s publikom. Eto, to se dogodi, nema ga više - rekao je vidno potreseni Zlatko Pejaković.
Zlatka Pejakovića zatekli smo u dubokoj tuzi i kako je sam rekao, pod sedativima, jer se od jutros pokušava pomiriti s činjenicom da Jasmina Stavrosa, s kojim se često družio i puno nastupao, više nema.
„Što da kažem? Bog ga je uzeo k sebi. Umro mi je prijatelj, ali i izvrstan bubnjar, dobar pjevač, iznimno duhovit glazbenik koji je znao s publikom. Eto, to se dogodi, nema ga više.“
Kako ste reagirali kad je od bubnjara odlučio postati i pjevač?
Tada mi se to učinilo kao ajde, dobar pokušaj. Međutim, sjećam se da sam snimao neku televizijsku emisiju i on je došao, pustio mi pjesmu „Umoran“ s prvog albuma koji mu je skladao Rajko Dujmić i pitao što mislim. Rekao sam mu da ima ogroman hit. Pogledao me i rekao „Ma se.eš!“ Eto, tako je on uvijek reagirao. Sjećam se da smo tada nakon tog njegovog prvog albuma, dakle početkom rata, išli u Australiju. Bili su na toj australskoj turneji i svi poznatiji izvođači koji su nastupili na Splitskom festivalu. On i ja smo bili cimeri i bilo je tu svakakvih stvari, sitnih psina i šala koje je volio priređivati. Bila je to jedna od najopuštenijih i najboljih turneja u mom životu i nikada to neću zaboraviti.
Je li tajna njegove duhovitosti bila u ozbiljnom izrazu lica, kao što rade britanski komičari?
Upravo to. Imao je takav oblik humora. Ma svi tamo na Korčuli su vam slični u tom smislu, imaju nadimke, pa se po njima prepoznaju.
Kakva su vam iskustva s nastupa kao Tri mušketira?
On je imao svrhu postojati pred publikom. Kao da je znao publiku začarati i onda bi s njom mogao raditi što je htio. Na jednom od zadnjih nastupa kao Tri mušketira, odradili smo svaki dogovorenih sat vremena nastupa, no u jednom smo se trenutku zainatili i odbili da nam netko govori koliko ćemo pjevati. Pjevali smo, vjerujte, sedam i pol sati.
