Udruga B.a.B.e. progurala se među kolovođe borbe protiv “institucionalnog zlostavljanja majki”, a svojedobno je njihova javna tribina poslužila kao platforma za promociju tzv. sindroma roditeljskog otuđenja. I to očeva. Na njihovoj smo mrežnoj stranici našli tekst iz 2010. o javnoj tribini fenomenalnog naziva “Mama i tata se razvode – a gdje sam tu ja?”. Na toj su tribini B.a.B.e. dale priliku očevima da javno govore o problemu manipulacije djecom za razvoda “radi čega dolazi do tzv. sindroma roditeljskog otuđenja, kao psihološkog stanja djeteta koje je uvjetovano manipulacijom od strane roditelja kojemu je dijete povjereno na skrb i koji intenzivno pokušava okrenuti dijete protiv drugog roditelja potičući kod djeteta mržnju”. Na tom je skupu zaključeno “osobito je značajno da nadležne institucije, osobito sudovi i centri za socijalnu skrb, u žurnom postupku donose odnosno predlažu donošenje hitnih mjera radi zaštite dobrobiti djeteta, a na koji način će se urediti poštivanje prava djeteta i tijekom brakorazvodnog postupka”. Jer, u protivnom to na djetetu može ostaviti trajne negativne posljedice. Također, istaknuta je i važnost prava djeteta na izražavanje mišljenja, ali ne u službenim prostorijama centara za socijalnu skrb jer to nisu “friendly” okruženja primjerena djeci, već u primjerenom okružju uz stručnu osobu i na način da se dijete ne dovodi u situaciju “opredjeljivanja” za nekog od roditelja. Centri za socijalnu skrb i sudovi, uz Polikliniku na čelu s prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander, danas su u očima iste udruge problem. Doduše, isti je stav i Inicijative Spasi me. Kako me se ne bi pogrešno shvatilo, smatram da pametne, vrijedne i hrabre žene u ženskim udrugama rade društveno koristan posao u hrvatskom patrijarhatu, ali to ne znači da i njihov rad i pristup, čak i kad je volonterski, ne treba zbog toga biti podložan kritici. Na tom je skupu bila i Ljubica Matijević Vrsaljko, koordinatorica pravnog tima B.a.B.e., koju se sada smješta u posve drukčiji kontekst, kao dio institucionalne urote protiv majke Severine Vučković.Poliklinika je i danas jedna od rijetkih institucija s “friendly” okruženjem za senzibilna i stručna istraživanja prilagođena djeci, ali sada čak i B.a.B.e. vide problem u tomu što centri za socijalnu skrb, sudovi, psihijatri i psiholozi iz čitave Hrvatske upućuju djecu baš u tu instituciju kad je potrebno provesti multidisciplinarnu obradu (seksualno) traumatizirane djece. Reklo bi se da je Poliklinika postala žrtva svoga uspjeha i dobrog glasa pa i poistovjećivanja s Buljan Flander, pod okriljem Milana Bandića. Zapravo je senzacionalan uspjeh serijala novinarke Jelene Jindre na H-alteru s obzirom koliko je stručnih udruga diglo svoj glas i da su objavljeni demantiji stotinjak navoda. Što govori o (ne)moći Buljan Flander, uz sve akademske titule, priznanja, nedvojbeni utjecaj, pa i društvenu moć.
S tim da se urušava i institucija, a preko Poliklinike i sustav zaštite djece tako da su odjednom postali kontaminirani svi koji su na bilo koji način surađivali s Buljan Flander i Poliklinikom, a surađivali su baš svi koji se bave djecom. I za teoriju zavjere, pretjeran je zaključak da su baš svi u sustavu zaštite djece bili pod njezinim utjecajem čak i kad bi se u praksi moglo iščitati jednoobraznost u rješavanju konfliktnih razvoda s elementima zlostavljanja, što zasad nije slučaj. Jelena Jindra, a što su prihvatile i ženske udruge, govori o “svjedočanstvima 40 majki”s kojima je razgovarala, a koje su s djecom navodno žrtve zapravo zlostavljača koje se preko utjecaja Poliklinike tretira kao “otuđene očeve”. Naravno da je i to moguće, svjesno ili nesvjesno. Ali, je li nam serijal u H-alteru ponudio barem jedan takav argumentirani slučaj osim jednostranih ispovijesti samo dviju majki, Severine Vučković i Consuelle Gigante, te pismo desete Laure, dok ostalih još sedam priča od 40 s koliko je novinarka, kako kaže razgovarala, zapravo su prije vrlo šturi sažeci iz spisa, a na što sugerira i rečenica iz šestog nastavka: “Autentičnost sudbina djece i roditelja potvrdile su i psihologinja Senka Sekulić Rebić i odvjetnica obiteljskog prava Sanja Jelavić”. Čak nije istražen ni skandal iz priče prve Laure nakon što je ovršeno 14-godišnje dijete već je sve ostalo na uzgrednoj rečenici u H-alteru: “Otac i sutkinja su, prema tvrdnji djeteta, proslavili ovrhu zajedničkim vikendom na moru s njime i njezinom obitelji”. Hej, zašto nismo istražili koja je to sutkinja! Sudi li ona još!? Obilježje svih tih priča u H-alteru je da su jednostrane. Čak i ako druga roditeljska strana po ocjeni autorice ne zaslužuje da ju se čuje, objektivnosti radi trebali smo čuti barem argumente struke, institucija i osobito sudova koliko god bi to možda pokvarilo dojam koji se htio postići, i koliko god stanje u pravosuđu ocijenili – notornim. Očito je i stanje u medijima kao i u društvu – notorno.
