Pomalo je otužno bilo gledati brodić s kojeg je malobrojna reprezentacija Bosne i Hercegovine pozdravljala publiku na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu. U društvu jednako brojnih i (ne)uspješnih sportskih ekipa iz Bolivije i Bocvane otplovili su Seinom u olimpijsku prosječnost.
Ovo nije tekst o plivačima Lani Pudar i Jovanu Lekiću, džudašicama Larisi Cerić i Aleksandri Samardžić i bacaču kugle Mesudu Pezeru, jer njih petero koje čini bh. tim na ovoj Olimpijadi zapravo je iznimka, jedino svjetlo u tami koja je odavno prekrila sport u toj zemlji. Zahvaljujući svom trudu i talentu, a unatoč svemu drugom u BiH, ovi mladi ljudi postižu vrijedne rezultate na svjetskoj sceni. Oni su već pobjednici jer su ostvarili karijere u zemlji i društvu koje nema nikakav sustav razvoja i potpore sportu. Je li to možda dovoljno za olimpijska odličja, vidjet ćemo ovih dana. Ako i bude, bit će to na čast i ponos njih i njihovih obitelji i trenera, a na sramotu ostatka BiH.
Jer da u BiH ima ikakvog sustavnog pristupa sportu ili ozbiljnih ulaganja u razvoj mladih talenata, ne bi do danas ostala jedina zemlja u regiji bez osvojenog olimpijskog odličja. A prvi put BiH je kao samostalna država nastupila na ljetnoj Olimpijadi sada već daleke 1992. godine u Barceloni. Te ratne godine BiH je na Olimpijskim igrama imala 10, odnosno dvostruko više predstavnika nego trenutačno u Parizu. I taj podatak ponešto govori o stanju sporta u BiH. Na devet dosadašnjih ljetnih Olimpijada na kojima je sudjelovala BiH je ukupno imala manje predstavnika nego što Hrvatska ima na ovim Olimpijskim igrama.
Zemlja koja je bila domaćin zimske Olimpijade 1984. godine i koja ima odlične prirodne preduvjete za razvoj sportova na snijegu i ledu nikada nije imala više od 10 predstavnika na Zimskim olimpijskim igrama. I taj "rekord" postignut je ratne 1994. godine u norveškom Lillehammeru. O rezultatima ne treba trošiti slova i papir jer su nastupi na svih osam Zimskih igara bili u skladu s olimpijskim motom "Važno je sudjelovati". Izgovor za ovako, najblaže rečeno, skromnu brojnost i rezultate bh. sportaša na olimpijadama neki će tražiti u činjenici da veliki broj Hrvata i Srba radije bira nastupe za matične države nego za BiH. Neki od njih, baš kao i nemali broj Bošnjaka, možda bi i ostali pod zastavom BiH kada bi odnos prema njima, njihovu sportskom razvoju i financiranju bio drugačiji.
Dok se to ne dogodi, BiH će biti daleko od velikih sportskih natjecanja i rezultata. Poput onih iz susjedstva. Hrvatska se, primjerice, može pohvaliti s čak 18 zlatnih olimpijskih odličja, što je više i od nekih geografski i populacijski znatno većih država. Primjerice, jedna Indija sa svoje 1,4 milijarde stanovnika ima 10 olimpijskih zlata, dok ih je Indonezija (274 milijuna stanovnika) prikupila još manje, tek osam. Nigerija, u kojoj živi 218 milijuna osoba, samo je tri puta slušala svoju himnu na Olimpijskim igrama, dok je 129 milijuna Meksikanaca to imalo prigodu 13 puta. Gotovo kao Slovenija (12 zlatnih medalja) u kojoj živi tek nešto više od dva milijuna stanovnika. Međutim, Dežela je odavno postala svjetska sila i u zimskim i u ljetnim sportovima, što je samo još jedna potvrda kako je u sportu puno toga do "sustava".
A tamo gdje sustava nema, sportski rezultati, pa čak i plasman na velika natjecanja, svode se na slučajnost ili pothvat pojedinaca. I nije tu mala BiH jedini primjer. Još tužnija slika sa Seine bila je ona petero sportaša iz Bangladeša koji predstavljaju naciju od 175 milijuna ljudi ili Pakistana koji među 245 milijuna stanovnika ima poražavajući broj od sedam olimpijaca. Upola manje od jednog Luksemburga u kojem živi populacija koja može stati u dvije četvrti Lahorea.
