Zanimljivo je kako jedna jedina riječ može izazvati radost, ali i nesreću kod ljudi. Sve ovisi o njezinom značenju. Jedna od tih riječi je “majstor”. Ima ih puno, stručnih, nestručnih, visokih, niskih... Još ako majstor zna koristiti jezik, zna komunicirati i uvjeriti ljude u svoje ideje, onda govorimo o vrhunskim stručnjacima. Davno je jedan bogataš, Grk Onasis, drugi suprug Jacqueline Kennedy, rekao kako fakultetska diploma nije nužna da bi čovjek postao bogat. Dodao je kako je fakultetska diploma dobra priprema za ljude da postanu tuđe sluge. I bio je u pravu jer ni on sam nije imao fakultetsku naobrazbu, ali je zapošljavao mnoštvo diplomiranih stručnjaka. Oni su mu pomogli još se više obogatiti. U svijetu imate jako puno majstora koji su mnogo bogatiji od onih koji mašu diplomama raznih fakulteta. Tijekom života sam imao posla s raznim majstorima. Za neke mi je bila čast što sam ih upoznao jer su izvrsni u svome poslu. Drugi su zaslužili zatvorsku kaznu zbog onoga što rade, ali zakon nije predvidio takve kazne. Kada netko kaže da je majstor, podrazumijeva se da je stručnjak svoga zanata. Uvjeren sam kako svi koji čitaju ovaj tekst već imaju neko iskustvo s majstorima. Još uvijek me pamćenje služi i sjećam se majstora još dok sam bio u Gani. Znači, iz vremena kada pola sadašnjeg stanovništva BiH uopće nije bilo rođeno. Samo ću vam reći kako su i u tome vremenu majstori znali lagati. I to jako sočno. I u oči! U Gani u školama nosili smo uniforme. Na taj način nitko se nije isticao pred drugima, bez obzira kakvo je bilo materijalno stanje obitelji. U srednjoj školi dio učenika je živio u internatima, dio je dolazio na nastavu iz svojih domova. Ja sam bio u internatu. Za svečano odijelo imali smo hlače i bijeli sako. Kako sam imao samo jedan takav sako, naručio sam bijeli materijal za odijelo i odnio ga jednom krojaču da mi sašije odijelo. Dao sam mu novac za njegov rad, ali ne sav. Ostatak će dobiti kada završi posao. Kada sam nakon tjedan dana došao po odijelo, složio mi je neku priču zašto odijelo još uvijek nije završeno. Isto je bilo i nakon mjesec dana. Nakon šest mjeseci otišao sam pitati što je s mojim odijelom. Još nije bilo završeno. U očaju sam na kraju popustio i nisam otišao pitati više ništa vezano uz odijelo. Mnogo sam puta prolazio pored njegove radnje, nije se niti jednom udostojao reći mi što je bilo s materijalom za odijelo i mojim novcem. Jednog dana sam sjedio kod kuće i razmišljao kako mi je uzeo materijal, novac, kako ga nije ni sram ni briga nego sretno živi svoj život. Prošlo je već godinu dana. Odlučio sam poduzeti nešto jer nisam mogao dopustiti da me na takav način nasamari. Rekao mi je da nije gotovo i da dođem kasnije. Rekao sam kako neću doći kasnije nego idem na policiju. I otišao sam. Kada sam im sve ispričao, šef policije je odmah odredio policajca koji će sa mnom ići do krojača. Kada je krojač rekao policajcu kako odijelo nije završeno, ovaj ga je uhitio i zatvorio mu radnju. Dobio je naređenje policije sašiti mi odijelo u roku od dva dana. Poslije 48 sati otišao sam na policiju, probao odijelo i odgovaralo mi je. Ali nije bio moj materijal. Materijal koji sam mu donio bio je kvalitetniji. Ali nisam želio čovjeka opet strpati u zatvor nego sam završio priču i rekao kako je sve uredu. Što želim reći? Borimo se za svoja prava jer nitko drugi neće voditi naše bitke.
KOLUMNA
